Kornatska priča ide svome kraju, okupana izvanvremenskom ljepotom, vrijednom svakog pogleda i udaha. Nema nimalo sumnje, da sve što naslov, od početka daje znati, priču prati kao mati... od kristala mora, i bisernica suza, sve do zvijezda čarobnica, i daha srebrena... ali priča je odavno ispričana, a svi joj znamo kraj...

Prošavši onaj rt, udaljili smo se od otoka... izašli na otvoreno more, oplovili one, već spomenute, pučinske otoke, što gledaju na Italiju... da bi se opet vratili u krilo Kornata, tamo negdje na pola mu puta, gdje more se uvuklo duboko u kopno... u uvali Vrulje.
I nema to ništa s onom, da zločinac se uvijek vraća mjestu zločina... odakle mi sad, uopće, takve misli... al' bi'će da sam ispucala sve lipe riči svita, i sad bi mi već svića tribala za koju...

Dalje smo pratili otok Kornat cijelom njegovom dužinom, sve do drugog rta, pa ga obišli okolo-naokolo, i tako se nekako vratili na sam početak... otok Murter.
Pratili smo kornatsku obalu... sve škrape mu i stine... sve te puste kilometre izgrađenih zidića, kojima je prošaran uzduž i popreko... sva tužna i samotna stabla, usred kamena... pa si postavljali i pitanja bez odgovora: zašto li su sama?... i 'ko li ih je posadio u jednini, da putuju tako u samoći?... a onda smo prošli i utvrdu Tureta, što još od stoljeća 6-og tu (po)stoji, pa podno nje i crkvu Gospe od Tarca, koja isto datira iz srednjeg vijeka, i samo jednom godišnje otvara svoja vrata za misno slavlje...
A onda su se ukazali i križevi... ti križevi kao mačevi... veliki... tako silno veliki, da srce mora na tren stati, i dah se oduzeti... eh, i taj dah... opet taj dah... Kamen se je tu s kamenom sljubio, i na vječnu ljubav zakleo... Pa krenu i priče domaćinske, lokalne... o nekim, tamo, vrećama pijeska... o predstojećim, tada, izborima... i svjetski poznatim Kornatima... al' i opet, kako, zašto... ništa tu očima jasno nije... i hoće li ikad biti?...
I, eto, kad nije moglo biti drugačije, šta sad sa ljepotom... šta sad, kad pred tim križevima, sva ta silna kornatska ljepota pada ničice i nestaje... ne što više nije lijepa, već što ljepotom svojom, kao da još više izaziva... kao da je ona "jadna" ičem kriva... i znamo da nije, al' eto... kao da odjednom... nije više ni toliko važna...