Već duže mi „krade“ pogled jedna pribilježba, „u letu“ slučajno uhvaćenih riječi s radija, i nikako da se odlučim što s njima... ukalupiti ih u neki smisleni tekst i podijeliti s blogom... ili ih baciti i zaboraviti... a evo, prođe skoro i mjesec dana, da mi "bode" oči i jedan novinski članak, koji i ima i nema direktne veze s njima, kako se uzme... ja ipak nekako mislim, da su to dvije strane jedne te iste medalje, a pošto se baš i ne sjećam kad sam zadnji put napisala nešto smisleno, rekoh, ajde da spojim te dvije informacije u jednu priču... da krenem od nečega... da provjerim, znam li još uvijek pisati ..

Što se tiče same ove dileme... pisati ili ne pisati... ona i nije od jučer, manje-više se provlači cijelo vrijeme mog pisanja, iz vrlo jednostavnog razloga... problematika vlasništva i uknjižbe duboko zadire u područje politike... a meni, kao prvo, nikad nije bila namjera pisati o politici... ovakva politika, bolje rečeno, politikanstvo, niti malo me ne zanima... jednostavno, nemam želudac za... jedno govoriti, drugo misliti, treće raditi... a kao drugo, znam da mi, za ostvarenje mog krajnjeg cilja, nema nikakve svrhe „razbijati glavu“, i „dizati sebi tlak“ još i sa stvarima, na koje ne mogu utjecati... samo, nažalost, sve to skupa je nemoguće izbjeći, jer je tako isprepleteno, i uzročno-posljedično vezano, a sve se svodi na onu... šta mi vridi, šta ja neću politiku, kad ona 'oće mene... a zna se i ona... 'ko je jači, taj tlači... pa se ti koprcaj kako znaš...

U pravilu se ipak odlučim pisati, bolje rečeno, zapisati... čisto dnevnički, jer, kako rekoh i na samom početku pisanja bloga, što je zapisano, nije zaboravljeno... činjenica jest, da me prvenstveno zanima razvoj događaja oko moje vlastite uknjižbe, ali sad već i uknjižbe vlasništva nad zemljištem općenito, jer je jedno s drugim, kako rekoh, pupčanom vrpcom povezano...

A taj mali, žuti, samoljepivi papirić, i taj članak, isprintan iz novina, kao podsjetnik, samo su jedni u nizu mnogih... manjih, većih, plavih, bijelih, svakojakih ... koji brižno čuvaju puno mojih mudrosti ... i strpljivo čekaju da im posvetim malo pažnje ... al' pustimo sad to, to je neka druga priča... vratimo se mi malome žutome, koji je imao sreće da ne završi u košu, već u mojoj priči, iako krije svega par, zbrda-zdola nabacanih, rečenica, za koje ne znam ni tko ih je izgovorio, ni povodom kakve diskusije... samo znam, da sam instinktivno, u trenu, uzela olovku da zapišem... i koliko-god mnogima bilo nevažno i bez veze, mislim da je, za tematiku i problematiku o kojoj pišem, veoma znakovito, jer je to jedna od rijetkih prilika, kada od nekoga uspijem dobiti potvrdu i svojih promišljanja o tome „kuda ide naša zemlja“, pri čemu mislim na zemlju, kao zemljište, a ne na državu...

I da doznamo, konačno, šta se krije u malom žutom papiriću... kaže čovjek otprilike ovako (nije citat):
... netočno je, da je naša država sredila zemljišne knjige... ma, niti sada ih ne sređuje... moj prijatelj je, napr., potrošio gotovo 10.000,00 € kako bi sredio "papire", što je svakako želio napraviti, radi svoje djece... a onda se sve to još i krivo prezentira EU... naša država je, u stvari, provela novu nacionalizaciju... uzmite napr. šume... šume su vam untouchable, baš tako reče čovjek... nema šanse da se uknjižite kao vlasnik na svoju šumu...
Nešto kasnije sam slučajno čula, u jednoj TV-emisiji, i zabilježila, jasno , da imamo oko 57.000 vlasnika šuma... i sad zaključujem, povezujući te dvije informacije, da samo na šumama, ako je istina, da su šume untouchable, imamo cca 57.000 vanknjižnih vlasnika... i hoćemo li se mi, kad i kako, uopće riješiti tih vanknjižnih "svemiraca"...

Ovo se, pak, nadovezuje na moje pisanje o „turističkim zonama“ i „neizgrađenom građevnom području“, jer se, po meni, radi o istome... šta uopće znači uvođenje tih kategorija, ako ne novu nacionalizaciju, samo ovaj put "zamotanu u celofan", da mi "majmuni", kao ne skužimo da nas kradu... a je, u svakom slučaju civilizacija nam "napreduje"... u stara vremena je harala „banda bez škole“, danas hara „banda sa školom“, iako je, u uvjetima kupovanja diploma, i to postalo upitno... kroz povijest su se izmjenjivali hajduci, drumski razbojnici, banditi, lupeži... danas su na djelu "šibicari u skupim odijelima"...

A nedavno sam se i s odvjetnicom dobrano „ispričala“ o svemu i svačemu... manje-više, šta god pitam, ništa se ne zna, sve je u rukama suda... hmm, bi'će nam zato i je ovako dobro, u pravim smo rukama... a šta se tiče lopovske države i nove nacionalizacije, veli, to je tek početak, ako ostanu ovi...... a ne, ne, nećemo o politici... a vidite i koliko je moje pisanje već zastarjelo... u međuvremenu smo imali izbore, izabrali smo nove... a hoće li i biti išta novo, ili će biti "isto sr****, samo drugo pakovanje", to tek trebamo vidjeti...

Eto, nadam se da niste, kojim slučajem, "sretni" vlasnik šume... ali, to vam je samo jedna strana medalje, a ja bih sad još trebala ispričati, kako nije sve tako crno, i kako vrlo lako možete doći do zemljišta... u samo četiri koraka... dakako, opet ako ste "sretnik"... ali o tome čitajte u nastavku... za početak mi je dosta pisanja... i previše