Hrvoje Hegedušić - Tvojih pola sata (moj spot)

O hvale vrijednoj izložbi fotografija "Dva lica Dalmacije", u organizaciji UNDP-a, održanoj u prostorima Muzeja grada Splita, dosta toga je već rekla, brzinom munje, naša dežurna tica trkačica ... svojim slijama je dočarala ugodno druženje organizatora, sudionika i njihovih gostiju, uz domjenak, koji je doista nadmašio očekivanja većine... jića i pića u izobilju, stolovi prepuni raznoraznih delicija, sve jedna primamljivija od druge ...

Sve u svemu, mislim da organizatori zaslužuju sve pohvale... za rad na očuvanju naših prirodnih ljepota... za brigu o očuvanju svijesti svih nas, da čuvamo najlipšu obalu na svitu, kako reče i gđa Louisa Vinton, koordinatorica UN-a i stalna predstavnica UNDP-a u Hrvatskoj... na pozitivnom poticaju i predivnom doživljaju, u jednoj jako ugodnoj atmosferi...

A osvrt na izabrane fotografije, kao i one najbolje među njima, koje su, prema sudu žirija i publike, i nagrađene prigodnim poklonima i medaljama, začinila je, kako i dolikuje, lipa dalmatinska pisma...

Izložba je, naime, započela nastupom Klape Žrnovnica... uz neizbježno prisjećanje na odlazak legende dalmatinske klapske pjesme, Ljube Stipišića Delmate... i njihovu izvedbu jedne od najljepših pjesama o našoj Dalmaciji... Cvijet čežnje... uz koju su mi doista, da citiram našu sunčicu, sva ćula zaigrala... predivno...


Klapa Žrnovnica - Cvijet čežnje

Hvala draga na pozivu ... a do slijedećeg druženja...

Oliver Dragojević - Malinkonija (moj spot)

Ako možete vjerovati naslovu, istovremeno i tako uskličnom i tako upitnom, konačno se, i na pravosudnom obzoru, nakon dugo vremena ukazala jedna dobra vijest. Tako barem neki kažu, a vi prosudite... ja ću samo ispričati.

Što se zapravo zbilo, i kakva je vijest u pitanju? I tko to ima tako dobru vijest, da se na sva usta njome hvali? Tko tu koga sretno i slavodobitno doziva... Dođi, imam ti reći jednu dobru vijest... eee, polako. Pojasniti treba sve po redu, ali i vidjeti kako, zato molim, strpljenja malo i razumijevanja puno.

Jer, sad bih ja to s guštom razvlačila i zavlačila bar malo, kad i promislim samo, koliko se taj događaj u neizvjesnosti čekao. I kako sad, samo tako, prevaliti preko usta, ispaliti k'o iz topa, lanuti u sekundi, jednoj jedinoj, tako važnu i spektakularnu vijest. Vijest, koja se valjala i valjala, kotrljala i čekala, i sve tako godinama.

Mislim da ste sad već prilično znatiželjni, da čujete... šta se to valjalo... i kotrljalo... i čekalo... i koliko li je to godina, pobogu, sve trajalo? Pa, ajde, da mi to izbrojimo zajedno - ako je sve počelo davne godine Gospodnje 1984-te, a danas smo, kako znate, u 2011-oj, onda je to, ni manje ni više, nego punih 27 godina.

Pa, da se vratimo sad malo unatrag... ma neee, nećemo u 1984-tu, idemo 'samo' kojih desetak dana unatrag, kada sam od odvjetnice doznala, i samu vijest, ali i štoriju o njenom putu, iz koje će te doznati, tko je bio samozatajni dobri glasnik, koji je vijest došapnuo odvjetnici.

Daklem, vratimo se na sami izvor dobrih vijesti!?!?

Mjesto radnje: Općinski sud
Akteri priče: Gospođa-sutkinja i Gospođa-moja odvjetnica
Radnja: Gospođa-sutkinja, vidjevši na hodniku Gospođu-moju odvjetnicu, slavodobitno je i veselo pozove...
Dođi, imam ti reći jednu dobru vijest !?!?... Bi'će ti puno drago!... Stigla ti je diplomatska pošta!... Ma, znaš ono... ono rješenje, šta se bilo izgubilo!... sada je pravomoćno, i može se provesti!?

Pa, da se vratimo sad još malo unatrag... molim, koliko ćemo se puta još vraćati unatrag?... je li me to pitate?... Evo, samo još ovaj put, zadovoljni? Ali, to vam važi za ovaj post, a e... inače ćemo se mi još vraćati, a e.

Da bi znali o čemu je ovdje točno riječ, moramo se vratiti na prošlogodišnje pisanije, ili točnije, na dva posta samog početka priče o uknjižbi, koji detaljno govore o jednom zagubljenom rješenju, i o njegovoj rehabilitaciji... ups, obnovi... Uknjižbeni gropi... od početka od 26.09.2010... i... Postupak obnavljanja spisa od 01.10.2010...

I pazi ti sad dobro tu rič... re-ha-bi-li-ta-ci-ja... jooo, koja lipa rič, ma jel' samo čujete kako zvoni... kako piva... kako zunzi... ma puna su je justa... re-ha-bi-li-ta-ci-ja... A ši, nisan mogla odolit', a da pinku ne zaglumin Meštra iz Veloga Mista, kad me ova rič tako zorno asocirala na onu njegovu... re-pa-ra-ci-ju... ma, sićate se, dabome.

Sve u svemu, da priča nije tako brutalno istinita, moglo bi se sad reći čiča miča, gotova je priča... a ovako baš i ne ide.

A da je priča impresivna... a da je i vijest jako dobra... a e, nema se šta reć'... puno se lipo to sve miče... je, je, miče se, miče... ma je, malo je sporo, ali vrag odni' prišu.

A virovali ili ne, mene se nije posebno dojmilo. Šta mogu, naviknuta na sve i sva, samo sam je primila na znanje... kao autsajder, rekla sam već... a i vrime je takvo, tmurno i kišovito, mada se još kupamo...


Lidija Bačić - Kiša

Najviše mi je žaj, šta je sve ovo ka' normalno, i šta se s ovakvim sramotama još i hvale, umisto da se crvene, i u pod gledaju. Žaj mi je do bola, šta nikoga to gotovo i ne zanima... šta ni'ko o tome gotovo ni da zucne... šta se o svemu tome gotovo ni slovca javno ne (na)piše... šta se gotovo i ne zna, da je tome tako... ma, koga briga.

Na kraju bi se referirala na onu, kako ništa u životu nije slučajno. Da li je tome baš tako, uvijek i u svemu, pouzdanih dokaza nema, samo... ja sam uvjerena, da ovo nikako nije slučajno(st), već da se radi o ... jako dobro organiziranom neredu..., da upotrijebim izraz, koji sam jako dobro zapamtila, a izrekao ga je nedavno jedan gost Hrvatske uživo, vezano baš uz problematiku vlasništva i nesređenih zemljišnih knjiga. Ako me sad pitate o njegovom identitetu, pa i o temi razgovora, ne bih znala ništa detaljnije reći, ali moguće o privatizaciji škverova... moguće, ali ništa sigurno.