Već duže nismo popričali, moj blog i ja. I reka' bi sad čovik, ka' da nismo više u ljubavi, ka' da smo se, nedajbože, zavadili, ali nismo, virujte vi meni, daleko je to od prave istine, dragi moji blogoplovci i blogoljupci. Obnovi'ćemo nas dvoje opet naše zavjete i okruniti našu veliku ljubav, kad vam kažem, samo... eee, samo... samo šta... samo neka mi se malkice odvežu ove zavezane misli, i neka mi se pinkicu odgropaju ove zagropane riči ... vratit ćemo se na dobro znani kurs, samo kompas triba popravit malkoc, zblesiralo ga na ekvadoru pa ona iglica zanosi mrvu;)))), da se izrazim riječima naše gali... a za to triba vrimena ... treba vremena, ono je na kraju sve što imamo... reče i naša sunčica, i potpuno je u pravu.

Ali, nije baš istina ni da nismo ništa pričali, jel' da? Ako vjerujete da se i pjesmom priča, onda smo puno toga rekli, i sva sreća da imam pjesmu, koja je mogla pričati umjesto mene. Pa razmišljam zadnjih dana, kako svi jako dobro znamo onu staru, da slika govori puno više od riječi... a slika i pjesma?... ja bi rekla, da one govore još i puno, puno više. Da tako lijepo mogu pričati i bez riječi, i da mogu reći puno više nego riječima, kada u ljubavi spojim sliku i pjesmu, vjerujte da prije nisam znala. A čovjek oduvijek živi u svojim pjesmama, oduvijek je svoj život pretakao u stihove i note, oduvijek je i svoju tugu i svoju sreću, i svaki dijelić svoga života, stihom i pjesmom znao dočarati.

........ sad je kasno da se kajem, nima nazad s ovog puta ........
...... pustim nebom sve dok traje, moja zvizda neka luta ......
......... ne razumin ništa više... samo pismu duša jubi ......


Oliver Dragojević - Poeta

Znate li kako je kad vas pronađe Velika Tuga... ma, znam da znate, jer Ona uvijek pronađe svakoga... pred Njenom velikom i teškom rukom nema skrivanja... ne postoji takva mišja rupa na ovoj kugli, koja nas okreće, gdje Ona neće zaviriti... i samo tako nam dođe... iznenada... nepozvana... samo tako nas zaskoči iza kantuna... i zaludu je ne želimo... zaludu ne mislimo na Nju... zaludu joj se ne nadamo... zaludu je ne očekujemo na svojim vratima... Ona samo dođe i potroši nas... potroši nas tuga, uspomene, ljudi... i nemamo puno izbora...

Ali... kako mudro reče naša crna kraljica:... Čovjek se u životu mora odlučiti... ŽIVJETI... NE ŽIVJETI... Odabravši život... Zbog svih koji nas okružuju, a i zbog sebe samih, moramo se znati nositi sa tugom i živjeti... a vjerujem i njenim riječima ... da će vrijeme učiniti bol podnošljivom...
I da nije tuge čovjek ne bi znao kako i koliko je lipo voljeti..., reče naš Šmrika (prijatelj bez bloga, iako bi ja volila, da vam i njega mogu linkati), a o njemu je, opet naša crna kraljica sve rekla u dvi riči... Šmrika ti je napisao prekrasnu pjesmu, baš je srce od čovjeka......Neka nam ga.....Toliko iskrenosti i ljepote u tom čovjeku.

I tako nekako ... kao što sunce uvijek sebi prokrči put kroz guste i crne oblake, tako i smiješak nađe svoj put kroz suze... dodala bih, a u tome uvijek pomognu prijatelji, bilo svjesno ili nesvjesno, kada svratite kod njih na čašicu razgovora. Da podijelite s njima i tugu i sreću, i suze i osmjehe... samo, dosta je bilo suza, ovaj put dijelim osmjehe.

Uzajamni smiješak... br. 1 :)

mjesto radnje: smotani, iako bi mu ja tako rado promijenila ime, jer ja ne vjerujem da smotani mogu spremati tako dobre zimnice...

kamena:
ma, već ti odavno htjedoh reći da bi se mnoge domaćice mogle sakriti pred tobom :)))... a kad bolje promislim, idem i ja potražiti neki zaklon :))))))

smotani:
hahahha :) nasmijala si me...siguran sam da ja još imam jako puno za naučiti...ali, i s ovim se umječem nekako smotano snalazim;)))))) ne se skrivatiiii...vidim teee :)))))

Je l' trebam reći, kako sam se od srca nasmijala njegovom odgovoru, a da on to i ne zna... nisam mu, eto, rekla, a baš sam i mogla, jel' da.

Uzajamni smiješak... br. 2 :)

mjesto radnje: gradnja kuće, ako bog da još samo tri godine, iako mislim da bi, zbog novih okolnosti, ubrzo mogao promijeniti naziv bloga... ako me pitate, na koliko godina... eee, ja vam o tome ništa ne znam, to morate pitati njega...

kamena:
gledam sa strane, to što prodaješ... jel' moguće da ni'ko neće ništa kupit' :))) il' ti puno tražiš :)))... pa da završiš kuću do kraja...

Sil:
hej,
pa iskreno prije krize su ljudi dosta zvali znači da vrijedi tolko ali sad kad si me sjetila ipak ću malo spustit cijene:), (zovu i sad ali razni preprodavaći koji bit to prodavali drugome).
Ili oni tipa "znate vi šta ja mogu kupit za te novce" pa im ja onda kažem nek si kupe i onda ušute:).
A kak tvoje napreduje? (iskreno malo mi je tvoj blog prenapučen raznim stvarima pa mi je teško pratit ono što me zanima:)/

kamena:
"iskreno malo mi je tvoj blog prenapučen raznim stvarima pa mi je teško pratit ono što me zanima"... ma bravo, nasmijala sam se tvojoj konstataciji, jer si posve u pravu :))))) moj blog ti je, dragi moj, posta prava mišancija svega i svačega... ja bi rekla, sam život u malom... ili u velikom, kako se uzme... iako to uopće nisam tako planirala u početku... a kak napreduje? to sam Bog zna, jer da ovisi o meni, napredovalo bi... ovako, ne znam kaj da ti velim... ako ustrajem u pisanju bloga, možda i doznaš :)))))))))))))
E da, moram priznat' da sam se nemalo iznenadila, ali ugodno... najpri san mislila da san falila stranicu :))))) jutros došla u "staru kuću", popodne u "novu"... novi imidž, nova tema, potpuni zaokret... svaka čast, drž' se... i oprosti na mišljenju, al' ja bi ipak kuću stavila debelo isprid auta :)))))))) eto, raspričala se ja :) i nadoknadila sve što sam dosad malo komentirala :)

Sil:
he he :)))
A što se auta tiće pa da živim u zagrebu složio bih se sa tobom ali kad živiš u zagorju ni u dučan ne možeš nažalost bez auta, a kad imaš dva od kojih oba stvaraju probleme onda je vrijeme da bar jedan bude kako treba:)

Na kraju vam se želim zahvaliti što ste svojim posjetima, svojim mislima i svojim osmjesima pripomogli rađanju ovog posta, a ja vam želim da ostanete zdravi i nasmijani, i da vas zaobiđe Velika Tuga.