Avantura se nastavlja prema planu, a kako smo još uvijek na prvoj od četiri točke, putu se ne nazire kraj, hmm . Ali nije sve kako se čini, pa ćemo nakon prve, za čas doći i do četvrte, jer se tu nema bogznašta za pričati. A za pravo reć', uz toliko nepoznanica, nema smisla ni bajati napamet.

O izviđanju i traženju zemlje u vlastitoj režiji, sve sam već rekla u prethodnom postu, i ostalo je samo pogledati, kako je to izgledalo uživo. Pa, krenimo onda redom... slikom na sliku...

Pogled s točke A na glavnoj cesti, odakle počinje spuštanje u nepoznato ...



Za početak imamo predivan pogled ispred sebe, široki travnati put pod nogama, gomilama ograđene i uređene maslinike oko sebe, i bila bi to prava pravcata bajka, da je sve tako, ali dakako da nije.







Brzo dolazimo do mjesta, s kojega možemo samo ljubomorno baciti pogled unatrag, jer se put ispred nas počima opasno sužavati, što zbog razrušenih gomila, što zbog divljeg raslinja.



Već na prvi pogled je očito, da tu odavno nije kročila ljudska noga. Put je prohodan, ali obrastao... dobro je, mi smo očekivali i gore... a dalo bi se to lako počupat' i očistit', i lipo uredit'... pričaju tako sestre, mislima odlutavši u neko drugo vrime... hoće li to ikad itko i napraviti, ja se pitam...





Cijelim putem nas prate suhozidne gomile, većinom razrušene, iza kojih se naziru zarasle i zapuštene parcele. A nekada je do tih gomila sezala širina puta.



Kad su se spomenule zmije, odma' sam se smrzla ... šuškaj, sestro, šuškaj... šuškajte, šuškajte... bilo štapom, bilo kamenjem pod nogama... na zmije, srećom, nismo naišli, ali šuškali smo mi, šuškali, i štapovima se opskrbili, zlu ne tribalo ...





Što smo išli dalje, sve više smo pogledavali na desno...







Dolazimo do prve prepoznatljive gomile, koja se strmo spušta prema udolini. Po blijedo-crvenim tragovima boje, koju je ostavio još njihov otac, prepoznaju početak svoje parcele, pa i one vade pinel i važić crvene boje, kako bi osvježile stare tragove. A ja se ne mogu oteti dojmu, kako je sve to malo i ništa. Toj zemlji naših djedova, treba vratiti puno više od blijedo-crvenih tragova boje



Pogled s gomile je dovoljan, da oživi prošlost ... je l' se sjećaš, sestro, ovdje je otac vezivao mulo...



Još malo i dolazimo do drugog puta koji se, također strmo, spušta prema udolini, i koji bi trebao biti granica... Eto, do tu bi trebalo biti naše... kažu.







Što znači, da bi ovo ispred trebala biti naša zemlja ...





Ove bobice, kojima ne samo što zaboravih naziv, već ih i uslikah božepomozi, stavljaju se, kažu, u rakiju.



Možda smo mogli produžiti naprijed, i jednako stići u mjesto. Možda, ali davno je to bilo, kad se dolazilo s donje strane. Stoga nismo riskirali, nego se istim, provjerenim, putem vratili natrag.















I tako smo završili potragu za izgubljenim blagom, a sve ostalo slijedi u još jednom nastavku.

Na putovanje prema škoju krenuli smo u cik zore, ispraćeni tmurnim nebom, i pogleda bojažljivo uprtih u njegove visine i prostranstva. Činilo se, kao da je samo pitanje vremena, kada će se crni i tmasti oblaci otvoriti nad našim glavama, i počastiti nas svojim kapima . I znam, sjećam se iz djetinjstva, kako su otočani znali vapiti za svakom kapi kiše, da natopi suhu i žednu zemlju, al' sada bi nam blato i mokra zemlja samo otežali situaciju, a moguće i doveli u pitanje razlog našeg puta. A plan se razrađivao duže vrijeme, i u njega se uložilo dosta truda i napora, da bi nam sada bilo svejedno, hoćemo li ga i realizirati, ili će sve pasti u vodu, a onda... još jednom sve ispočetka .

U ranu zoru, zoru, zoooruuu, bez ubrizgane prve adrenalinske doze kofeina , nemam ni volje ni snage izaći na palubu trajekta, kako bi ovjekovječila nebeski mrak i svitanje bez sunca. Ali, mogu ja to i kroz debela stakla salona, uvaljena u mekanu kožu sjedala .
I sad bih, kad se sjetim, mogla zapjevati... ne buditeee, ne buditeee me rano... prije sunca nikako .





Nebo je ipak bilo na našoj strani, pa je vrlo brzo raščaralo oblake, i otvorilo put suncu, koje nas je onda pratilo i grijalo cijelim putem, sve do povratka kući .

Sramežljivo provirivanje sunca iza tamnih oblaka, probudilo je u meni prve znakove života, i izmamilo me iz salona van. Tek udahom friškog palubskog zraka, uspjela sam do kraja otvoriti svoje snene oči .



A u znak pozdrava vjernim pratiocima, i kliknuti, pogledom i fotkom... ahoj, lipi galebe moj.



I time je naša avantura započela, ali, prije nego krenemo zacrtanim putem, objasnimo sam naš plan, i što je sve prethodilo, kako bi do puta uopće i došlo. Nije bilo lako, ali smo uspjeli u potpunosti. Sve se realiziralo prema planu i dogovoru, što me čini zadovoljnom, unatoč svjesnosti, kako i nakon puta ostaje dosta nepoznanica, i kako su brojna pitanja i nadalje otvorena, za budućnost.

Plan puta:
1. pronalaženje, u vlastitoj režiji, čestice poljoprivredne zemlje
2. odlazak u općinu, na dogovoreni razgovor
3. vidjeti svojim očima i aparatom, još jednu česticu poljoprivredne zemlje
4. vidjeti svojim očima i aparatom, procvat gradnje oko moje "kućice"

Za treću i četvrtu točku nam nisu trebali posebni dogovori, a niti tuđa pomoć. Svoju "kućicu" znam naći i sama... ajde, barem nešto ... gdje se nalazi čestica iz treće točke, zna rodica, pa i nju možemo obići same, a za prvu i drugu točku se trebalo izdogovarati s vanjskim čimbenicima, pa su one zahtjevale i dugotrajnije pripreme. Kako smo tu ovisili o pomoći sa strane, i o radnom vremenu općine, s tim u svezi smo trebali uskladiti i naš dolazak. A kako bi izbjegli eventualna neugodna iznenađenja, uvijek moguća kada je ljudski faktor u pitanju, bili smo u stalnom telefonskom kontaktu s više osoba. Prva je točka, u tom smislu, zahtijevala najviše truda, pa krenimo od nje.

1. pronalaženje, u vlastitoj režiji, čestice poljoprivredne zemlje

Trebalo je prikupiti određene informacije, i na osnovu njih, pronaći ljude, koji bi mogli i bili spremni odvesti nas na lice mjesta. Nakon toga je trebalo uskladiti tajming, kako bi se svi sudionici mogli naći u dogovoreno vrijeme na dogovorenome mjestu, a sve u cilju pronalaženja čestice zemlje, nedavno uknjižene kao suvlasništvo naše i četvrte strane, svake za po pola. Do suvlasništva, kojeg smo kod diobe uglavnom izbjegli, ovdje je došlo mimo naše volje i znanja, a sve zbog nelogičnosti katastarske evidencije, koja, eto, jednu česticu zna evidentirati i kao dvije, pa se onda i jedan te isti broj našao na dvojici, i doveo ih pred gotov čin suvlasništva . Ali, ostavimo se sad toga, jer bi detalji odvukli i predaleko, i izvan teme.

Dakle, naći zapuštenu česticu zemlje, koja se ne koristi brat-bratu nekakvih 30-ak godina, bio je najteži dio plana. A moj odgovor geomiru, iz prethodnog posta... "ipak samo izviđanje u vlastitoj režiji, uz pomoć dobrih, malomišćanskih ljudi :))) a stručno će još pričekati, jer, kao prvo, mi sami moramo definirati šta želimo sa zemljom i od zemlje :)))"... mislim da govori gotovo sve.

Naime, ja na "stručni put", angažiranjem geometra, gledam kao na nekakvo konačno rješenje, kada se želi zemlju koristiti i privesti svrsi, što je u našem slučaju, barem za sada, nemoguće. A koliko god je taj put, možda, komodniji i lakši... kažem, možda, jer ja i tu imam loših iskustava, od "nemoralnih" ponuda do sto drugih čuda... toliko, s druge strane, iziskuje i daleko veća novčana sredstva. Sjećam se komentara kod jednog od "mojih" graditelja (zaboravih kojeg, a traženje bi mi sad odnijelo previše vremena ni za što), u kojem se žali, kako je pogriješio profesiju, doznavši koliko mora iskeširati za geometra. Al' zbilju i šalu na stranu, ako izuzmemo "navlačenje" naivnih na plaćanje tih usluga na crno, pitanje je koliko od toga ide geometru, a koliko državnom proračunu, mada je i to, onima koji plaćaju, posve nebitno. Stranka mora namiriti i jedne i druge, i boli je briga, tko joj koliko uzima.

Osim toga, mi smo na ovoj čestici suvlasnici, kojima interesi nisu nimalo kompatibilni, pa bi se, možebitno, valjalo i (po)dijeliti, pa (is)parcelirati (od jedne čestice učiniti dvije), pa sve to onda i kroz "knjige" provesti... a za sve to dovesti do kraja, kod nas treba imati najmanje dva života. Debelo sam sigurna, kako bi nam, što geometri, što država, pojeli brdo novaca, vremena i živaca, uz totalno neizvjestan ishod. Svjedočim tome i sama, svih ovih godina. I zato, šta bude, bit' će... ja odgovore ne znam.

Znam samo to, da sam protivnik prodaje obiteljskog srebra, bez jako dobrog razloga (ne daj Bože bolesti, smrti, gladi, ili neke druge teške životne situacije), i uvijek ću se, u pravilu, boriti protiv, pa makar i kao posljednji Mohikanac. Ali sve više razumijem ljude koji idu linijom lakšeg otpora, i sve manje sam sigurna, kako ja postupam pametnije. Na svojoj koži dobro osjećam, koliko je to mukotrpno i skupo, a uz to još, bez ikakve garancije, da će ishod biti zadovoljavajući. Da, da... sve to vrlo lako može biti i uzaludno.
A u cijeloj toj priči oko prodaje, o kojoj čak nisam ni imala namjeru pisati, mene ipak žalosti taj trend prodaje svega u našem društvu, kako na državnoj, tako i na osobnoj razini. Lakše je i ugodnije prodati, nego kopati, jasna stvar... dobi'š novce, riješiš se muke, i skineš s pleća sve probleme i dileme. A kuku meni, ovo sam ja opet zalutala u neku krivu priču... ma zaboravite, ništa se ne prodaje... bar ne još .

I da se vratim temi, pošto nismo znali ništa o samoj parceli, i o situaciji na terenu, nismo bili spremni ni ulagati ništa, što ne moramo. Od starta je, dakle, bilo logično da idemo putem najjeftinijeg rješenja, što je značilo, da se moramo dati u potragu za prvim susjedima. Preko podataka iz katastra, i pomoći nekih ljudi iz mista, došli smo do dvije sestre, čija zemlja graniči s našom, jednako je zapuštena i neobrađena, s jedinom razlikom, što one barem znaju do nje doći. Tako je dogovoren zajednički "izlet", kako bi nam pokazale naše, a one ujedno obišle svoje.

Avantura se nastavlja, s time da će se u slijedećem nastavku preokrenuti omjer slika i riječi... slikom na sliku, do svoje zemlje... tako nekako.

Jedna lagana pitalica za kraj... na što vas asocira naslov posta?... tko pogodi u sridu moje inspiracije, na poklon dobiva pjesmu .

Dodatak: Nagrada osvojena brzinom munje
Ma bravo, Gonzales moj, ovo je stvarno bilo i brzo, i u sridu... uživaj, zaslužila si...


Korni grupa - Tri palme (1973)

Grupa dalmatinaca Petra Tralića - Vratija se Šime (moj spot)

Tri me dana, i tri noći nije bilo kući ... a di san bila ... ma, di san bila, da san bila, lipo mi je bilo ... i nije da baš nikome nisan ništa rekla, ali... di san bila, da san bila, ni'ko pravo ne zna ...

Dalmatinske pisme za dušu