Marketing
Slikom na sliku... do svoje zemlje
Avantura se nastavlja prema planu, a kako smo još uvijek na prvoj od četiri točke, putu se ne nazire kraj, hmm 
. Ali nije sve kako se čini, pa ćemo nakon prve, za čas doći i do četvrte, jer se tu nema bogznašta za pričati. A za pravo reć', uz toliko nepoznanica, nema smisla ni bajati napamet.
O izviđanju i traženju zemlje u vlastitoj režiji, sve sam već rekla u prethodnom postu, i ostalo je samo pogledati, kako je to izgledalo uživo. Pa, krenimo onda redom... slikom na sliku...
Pogled s točke A na glavnoj cesti, odakle počinje spuštanje u nepoznato ...
Za početak imamo predivan pogled ispred sebe, široki travnati put pod nogama, gomilama ograđene i uređene maslinike oko sebe, i bila bi to prava pravcata bajka, da je sve tako, ali dakako da nije.
Brzo dolazimo do mjesta, s kojega možemo samo ljubomorno baciti pogled unatrag, jer se put ispred nas počima opasno sužavati, što zbog razrušenih gomila, što zbog divljeg raslinja.
Već na prvi pogled je očito, da tu odavno nije kročila ljudska noga. Put je prohodan, ali obrastao... dobro je, mi smo očekivali i gore... a dalo bi se to lako počupat' i očistit', i lipo uredit'... pričaju tako sestre, mislima odlutavši u neko drugo vrime... hoće li to ikad itko i napraviti, ja se pitam...
Cijelim putem nas prate suhozidne gomile, većinom razrušene, iza kojih se naziru zarasle i zapuštene parcele. A nekada je do tih gomila sezala širina puta.
Kad su se spomenule zmije, odma' sam se smrzla 
... šuškaj, sestro, šuškaj... šuškajte, šuškajte... bilo štapom, bilo kamenjem pod nogama... na zmije, srećom, nismo naišli, ali šuškali smo mi, šuškali, i štapovima se opskrbili, zlu ne tribalo 
...
Što smo išli dalje, sve više smo pogledavali na desno...
Dolazimo do prve prepoznatljive gomile, koja se strmo spušta prema udolini. Po blijedo-crvenim tragovima boje, koju je ostavio još njihov otac, prepoznaju početak svoje parcele, pa i one vade pinel i važić crvene boje, kako bi osvježile stare tragove. A ja se ne mogu oteti dojmu, kako je sve to malo i ništa. Toj zemlji naših djedova, treba vratiti puno više od blijedo-crvenih tragova boje 
Pogled s gomile je dovoljan, da oživi prošlost ... je l' se sjećaš, sestro, ovdje je otac vezivao mulo...
Još malo i dolazimo do drugog puta koji se, također strmo, spušta prema udolini, i koji bi trebao biti granica... Eto, do tu bi trebalo biti naše... kažu.
Što znači, da bi ovo ispred trebala biti naša zemlja 
...
Ove bobice, kojima ne samo što zaboravih naziv, već ih i uslikah božepomozi, stavljaju se, kažu, u rakiju.
Možda smo mogli produžiti naprijed, i jednako stići u mjesto. Možda, ali davno je to bilo, kad se dolazilo s donje strane. Stoga nismo riskirali, nego se istim, provjerenim, putem vratili natrag.
I tako smo završili potragu za izgubljenim blagom, a sve ostalo slijedi u još jednom nastavku.
Post je objavljen 23.06.2011. u 23:04 sati.