Vjerovali ili ne... čudo se dogodi :)
30.03.2011.
Čekam čudo, rekoh ja nedavno, i... čudo se dogodi... zapravo, odigrala se prava tragikomedija 
, koju bi ja, kao njena glavna akterica 
, trebala sad odigrati ponovo, a ne znam ni odakle početi, ni kako je ukalupiti i prezentirati, onako jasno, forumski 
... kako bi vam sve bilo kristalno jasno 
... i već vidim kako ću se opet zaplesti u mrežu, koju će isplesti moja bujica riječi 
i moj kaos misli 
...
Ne mogu se sjetiti, kad me je zadnji put život počastio ovako širokom paletom proživljenih osjećaja 
, u svega nekoliko dana... od ravnodušnosti do šoka... od plača do smijeha... od nevjerice do ljutnje... od zbunjenosti do bijesa... od gorkog do slatkog... od tuge do sreće 
... i zadržimo se na sreći , pritajenoj i plašljivoj 
... samo neka svijetli, neka grije, neka traje i potraje što duže ...
Osjećaji se jesu isprepleli i ispremiješali, ali i ova čuda u mojoj glavi, ne daju mi mira, kad sam ih se već uhvatila, 'ko pijan plota... ili su se, ipak, ona uhvatila mene, tko zna 
... pa sad sve nešto kontam, i nisam načisto... da li da ih želim ili ne želim, da li da ih zovem, ili ne zovem ... kad se sjetim svih čudnovatih, dosad ispričanih štorija, od kojih su neke gotovo na rubu mogućeg... pa, kad pomislim na još neke, neispričane bisere iz rukava, koje dugujem... pa sad još i ovaj najnoviji, koji tek trebate čuti... hmm, u kombinaciji sa mojom maštom, koja nimalo ne posustaje, možda mi mnogi i ne vjeruju 
, možda misle da pišem znanstveno-fantastični roman 
... a život, kao da uporno hoće dokazati da ... od gorega uvijek ima gore... i neumorno gomila tu balegu, da se već zaozbiljno počinjem baviti pitanjima: do kud, uopće, ta hrpa balege misli i može rasti?!? ... misli li se, i kad, zaustaviti?!? ... postoji li nekakva čudotvorna kutija, koja pruža djelotvornu zaštitu od njenog smrada?!? 
... i krije li njena duboka i nevidljiva unutrašnjost, doista ono neprocjenivo blago, koje uporno tražim?!? ... onog pravog, blještavog ponija od suhog zlata 
...
Eto, a šta sam vam ja rekla, počela sam sa čudom i srećom, i za čas došla do konjske balege, a predstavu još nisam ni započela 
... pa sad vi vidite 
...
A htjedoh vas samo pitati: Imam lošu i dobru vijest, Koju ćete prvu?
... a onda zaključim da nije tako jednostavno... da se ne da odvojiti na dva dijela... na dobro i loše... na crno i bijelo... i zato zaboravite... neka ide, kako ide... malo toplo, malo hladno... samo neka ide... jer, najgore je kad stane...
Petar Grašo - Šta ti je svit
Krenimo mi ipak od pozitive, pa kažimo kako je ova zadnja trakavica oko ostavinske rasprave, mojom zaslugom, konačno došla kraju . Vjerovali ili ne, upravo ja sam joj došla glave, što je u konačnici ipak sjajna vijest 
... koja otvara put nadi u bolje sutra 
... a sve ostalo, usputno, prepuštam zaboravu...
Jer, način i put koji je do toga vodio i doveo, toliko je bio šokantan i grub 
, da je ostavio samo gorak okus u ustima 
, i opravdani osjećaj budnosti i nepovjerenja... za nadalje... u sve i svakoga 
... sreća je provirila tek na mala vrata, i još nema mjesta euforiji, jer, ne bih rado, da se ugrizem za jezik ...
Razmišljajući nekom svojom logikom 
, ja sam već odavno sumnjala u to, da je uložena baš maksimalna upornost i profesionalnost, od strane sva tri sudionika u nizu...javnobilježnički ured - sud - odvjetnica...
Već dosta dugo mi se vrzmalo po glavi , kako sve to nenormalno dugo traje, a intuicija, potpomognuta iskustvom, govorila mi je, da tu, ipak, nešto ne štima, bolje rečeno, smrdi. Nikako mi nije bilo logično da ostavinski postupak može tako dugo stajati u javnobilježničkom uredu... logičnije mi je bilo da se predmet ostavine, u slučaju bilo kakvih sporova, zadržava na sudu, koji je i nadležan za njihovo rješavanje, nego u javnobilježničkom uredu, koji je u cijelom tom procesu, kako ja to shvaćam, samo usputna, prolazna stanica ...
Međutim, moram se odmah i ograditi, jer ja doista nemam pojma da li sam u pravu, i da li je to i stvarno tako u sudskoj praksi... to je samo nekakva moja logika, koja, uopće, ne mora imati nikakve veze sa pravom ... uostalom, naše pravosuđe je, po mom skromnom sudu, prepuno nelogičnosti, pa bi i ova, u svemu tome, bila samo još jedna manje ili više...
A taj moj crv sumnje , koji me tjerao na razmišljanje , bio je pokretač, da pokušam smisliti još nekakav način provjere, da napravim još nešto, u cilju kontrole... i potpuno mi je bilo nevažno, mislim li ispravno, ili ne, iako će se kasnije pokazati, da sam bila u pravu ...
Od odvjetnice sam, već neko vrijeme, imala informaciju koji javnobilježnički ured vodi ostavinski postupak, i pod kojim brojem, kao i to, da im ne žele dati nikakve podatke o nasljednicima, dok traje postupak... i zato se čeka...
Moja odluka da, ipak, osobno odem u javnobilježnički ured, bila je tek zadnja slamka spasa, i na tragu mog, niti malo optimističnog, razmišljanja: ne'š ti mene, 'ko sam ja, da oni meni daju bilo kakve podatke, kad to već nisu htjeli učiniti jednom odvjetničkom uredu... ali, ništa me ne košta, nemam šta izgubiti, pa stoga vrijedi i pokušati... dakako, nisam imala nikakve nade da ću išta time postići, pogotovo dobiti kakve podatke, a još manje, da ću otkriti nešto spektakularno novo... šta bi neki rekli, krenula ja u stilu one Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba ...
Moj pohod će se, ipak, pokazati kao pogodak u sridu, kako bi to rekli alkari... ukoliko izuzmemo sitnicu, da je trebalo preživjeti taj posjet, koji je doveo do šokantnog, ali konačnog raspleta, i do jedne nove spoznaje, koja me ostavila bez teksta ... a nakon toga, sve to je još trebalo i rasvijetliti u kontaktu s odvjetnicom... što je ipak pričekalo svanuće novog dana ...
Nakon prospavane noći , malo bistrije glave, pala je odluka za pismenu fax-poruku odvjetnici, s glavom i repom 
, i konsolidiranjem svojih zbrčkanih misli na papir , kako bi izbjegla da poleti koja nepotrebna riječ viška , a da nešto važnije ostane neizrečeno ...
Ovo je, naime, informacija, koju sam jučer dobila u javnobilježničkom uredu ....., nakon koje sam ostala doslovno šokirana, i bez riječi. Kako bi rek’o Mladen Delić da je živ, ljudi moji je li to moguće. I recite mi, molim Vas, imam li ja razloga sumnjati, da to nije tako, i šta bi ja, nakon ove informacije, trebala uopće misliti? Pa, iz vašeg ureda, godinu ipo dana slušam, kako se samo čeka da predmet dođe na sud… a on je izgleda na sudu već dobio i mlade. I ‘ko mi je sad kriv za izgubljenu godinu dana? A, ukoliko se i ovaj predmet, kao i onaj iz 84-te, opet negdje zagubio u sudskim labirintima, što me uopće ne bi čudilo, zar je moguće da ste Vi samo čekali njegovo ukazanje na sudu, a da javnobilježnički ured više od godine dana niste ni jednom kontaktirali.
Možete li Vi uopće pojmiti kako sam se ja osjećala u tom trenutku, i u kakvom stanju sam došla doma? A vjerujte, ni danas se ne osjećam ništa bolje. Jel' se uopće možete staviti u moju kožu, i da li Vas je uopće briga? Sve više dolazim do zaključka, da smo i Vama, kao i sudu, samo broj u ladici, koji skuplja prašinu, koliko god Vi mene uvjeravali da je i Vaš interes da se naš predmet čim prije završi. Vi ste sigurno toliko zagušeni predmetima, da sam ja u toj šumi tek jedan manje ili više.
Izvinite, ja doista nisam nepristojna osoba, trudim se u komunikaciji ne prelaziti granicu dobrog ukusa, i upravo to je razlog što nisam imala snage nazvati Vas jučer popodne, i sve ovo Vam reći osobno.
Ja doista ne znam kako bi drugačije rekla što mislim, osim: 'ko tu koga zajebaje, i 'ko mi krade godine, kao da se radi o minutama, kao da imam, u najmanju ruku, još 200 godina na raspolaganju?
Ako je istina, da se sve moglo pokrenuti još prije više od godine dana, onda je ovo, po meni, doista previše i za rubriku Vjerovali ili ne.
I mogu li ja očekivati od Vas ili od suda, barem nekakvu satisfakciju, zbog, ne znam čije greške, ili propusta, ili aljkavosti… napr. ubrzanje rješavanja požurnicom, ili prioritet u rješavanju, ili bilo što? Ili će biti po onoj staroj: izija vuk tovara.
I mogu li se nadati barem iskrenom i smislenom odgovoru na pitanje: što se ovdje, ustvari dogodilo, tko je zakazao, i tko je kriv što sam ja, ni kriva ni dužna, izgubila uludo više od godine dana?
Aleluja!!!... da citiram moje sunce na prozoru... odvjetnica je u roku odma', krenula u potragu za spisom
, i pronašla ga... vidi vraga, ili čuda... kako sama reče, uz puno muke, i tek iz drugog pokušaja, jer su je na sudu uporno uvjeravali, da spis još nije stigao do njih... A u roku odma' kreću dalje i naše tužbe... punom parom, valjda
... hmm, možete li uopće zamisliti naše sudove na punu paru ...meni ostaje samo, moliti se Bogu za zdravlje i dugovječnost svih nas suvlasnika - tužitelja i tuženika, i ostalih "vlasnika"
... nema umiranja, dok traje uknjižba , ... i moram sad spomenuti moju gustirnu, i njezin komentar, koji sam dobro zapamtila: A čoviče, toj odvjetnici je ima bit drugo ime "taktičnost"... a vidi tek mene: A čoviče, drugo ime mi je "morbidnost" Jupiii!!!... pada mi na pamet, kako zatvaramo poglavlje 23... i idemo u EU... iskreno, najiskrenije, ako nam zatvore poglavlje 23, onda su još luđi od nas
komentiraj (15) * ispiši * #
