O kućo mala, prilog današnje SD, piše o dr. Ivici Vlatkoviću, čovjeku koji, kako sam poetski kaže, svaki kamen svoje zemlje ljubi... o njegovim bunjama snova u Novigradu... o zapuštenoj didovini koju je pet godina, metar po metar, vraćao u život... o ljubavi prema zemlji svojih predaka iz koje je niklo carstvo kamena i masline na novigradskim brdima... ma ne bih trebala uopće trošiti riječi, jer tekst i slike u linku sve govore, treba samo kliknuti... al' pade mi na pamet što reče moja prija-blogerica gustirna, da se tekstovi pod linkovima površno čitaju, ako se uopće i pročitaju... a kako i u mene nikad dosta vremena za sve, bit' će da je u pravu... pa sam ipak odlučila "izvući" tekst (podebljan i nakošen) i slike, s jedinom namjerom otkrivanja ljepote u tradiciji, a bez imalo namjere svojatanja...

U ovom svijetu lude megalomanije, betonizacije, apartmanizacije, između toliko rugoba-zgrada, zgrada-bunkera, kić-zgrada i ostalog nereda i neukusa u prostoru... mislim da ovakvi svijetli primjeri očuvanja tradicije i davanja prednosti autohtonim građevinama uklopljenima u svoj prirodni okoliš, zaslužuju daleko više naše pažnje, zaslužuju da se o njima puno više govori, i da se za njih puno dalje čuje...

Nije dugo dvojio, prednost je dao dvjema bunjama, praćenima povelikom kamenom gospodarskom zgradom. Po zamisli dr. Vlatkovića sve su se građevine s dvohektarskog imanja locirale na kamenoj uzvisini obrubljenoj suhozidima, s koje se pruža širok pogled.



-Pet godina sam obnavljao zapušteno zemljište, metar po metar ga vraćao u život. Iako me čeka još puno posla, nisam nezadovoljan, već sada ovo mjesto mogu nazvati mojim odmorištem, antistres lokacijom gdje uživa obitelj, prijatelji i poslovni suradnici.

Za sve njih često pripremam gastrookupljanja na kojima u glavnoj ulozi, kao temeljac, nastupa maslinovo ulje s imanja. Paralelno s gradnjom bunja, iz temelja sam, naime, dizao i maslinik, iz kojeg sam dobio šampionsko ulje već ovjenčano najboljim nagradama.

Bura nosi čist zrak zasoljen Novigradskim morem, koji se na kraju pokazao najboljim prirodnim antiseptikom. Svu tu divotu uživam gledati s terace, a ponekad noću tako i zaspim – kaže dr. Vlatković.



Bazen u obliku masline
A zaspati se može i kraj velikog bazena, koji je u slavu masline dobio izgled njezina ploda. Obrubljen kamenim zidićem, uklopio se u cijelo Vlatkovićevo brdsko carstvo. Na ovom se imanju kamen nije štedio, samo zidovi zgrada široki su gotovo metar i pol, što i kod najvećih ljetnih vrućina osigurava ugodnu hladnoću.

-Kamen i maslina odabrali su mene, a ja sam ih prihvatio, i od njih, kao idejnog začetnika, stvorio imanje kojemu s vremenom namjeravam dati turistički karakter. Plod masline me oduševljava, pa sam i bazen odlučio napraviti u njegovu obliku, čak ga i malo modelirati kamenom peteljkom.



Želio sam da imanjem dominiraju isključivo kamen i drvo, zbog čega sam pomno birao materijale. U gradnji sam koristio benkovački, popovićki, brački i novigradski kamen, koji su se dobro uklopili u cjelinu – kaže dr. Vlatković.

A osim kamena, u cjelinu su se dobro uklopili i ostali detalji, kamene klupice kojima hlad daju japanske trešnje, zaklonjene ponikve u suhozidima ili zidu bunje, u kojima se skrivaju pipe za dovod vode iz cisterne. Bunje na sebi nose i dio tradicijske gradnje, viseće arkade, te kontrafore, pojačanja na zidovima, svojevrstan ukras.



Posebnu je pažnju vlasnik imanja posvetio i krovnim drvenim konstrukcijama, koje su se na kraju pretvorile gotovo u prave skulpture. Kod njihova konstruiranja iskorišten je sibirski ariš, dok je za izradu namještaja u glavnoj bunji, inače i kušaonici ulja, odabrana vrba.

-Paralelno s imanjem rasle su i moje masline. Imam 373 stabla i 21 sortu, vrhunsko ulje. Uvijek sam se držao one kako Dalmaciji nužno trebaju kamen i drvo, proizvodi našeg podneblja. I sada kada sve ovo gledam, mogu samo reći kako sam neizmjerno sretan što moj trud nije bio uzaludan.



Kako bih poetski kazao, svaki kamen svoje zemlje ljubim, eto, tako se ja odnosim prema ovom blagu, na kojem provodim svaki slobodan trenutak – kaže dr. Ivica Vlatković.

Svjesna sam ja da i uz najbolju volju rijetki mogu sebi priuštiti ovakvu obnovu... uz ljubav sigurno je da treba i puno novaca... ali u svakom slučaju trebalo bi slijediti ovakve primjere, pa makar i u daleko skromnijim razmjerima.

Da je, kojom srećom, lijepoj našoj prvenstveni cilj prosperitet zemlje i boljitak njenih građana, onda bi ovakvi projekti bili daleko više i podržani, i poticani i financijski potpomognuti.

Već ranije sam rekla - za propadanje i zapuštanje kuća i zemalja, po mom mišljenju, još uvijek je u većini slučajeva puno veća krivica na državi nego na pojedincu, jer je dozvolila nered u prostoru i knjigama, generacijski nesređeno vlasništvo, bespravnu gradnju, u kojoj sama prednjači... koliko je samo cesta, da i ne spominjem druge objekte, izgrađeno bez riješenih imovinsko-pravnih odnosa i građevinskih i uporabnih dozvola... a ljudima oduzeta zemlja bez njihovog znanja i dogovora s njima... a koliko je to povećalo broj sudskih sporova i potrošenih naših novaca, da i ne spominjem... jer jedna nezakonitost i nepravda uvijek i neizbježno izazivaju slijedeće... i tko zna dokle tako???