Vrijeme pregovora je trajalo otprilike dva mjeseca... i psihički, sigurno jedno od najtežih... i mučno, i teško, i naporno, i stresno... iako mi sve te riječi sad djeluju i preslabe i šuplje da bi opisale svu silu osjećaja skupljanih i skrivanih godinama negdje duboko u sebi... jer ništa ne boli tako jako kao nepravda, a ova moja se taložila punih 17 godina, i sad me pritiska i guši daleko više nego prije, jer moram razgovarati kao da se ništa nije dogodilo, kao da ni'ko nikome nije napravio ništa nažao, ništa krivo, svi pravi i pošteni... i sve je kao u redu, i svi smo kao "braća", jer kome više pričati o nepravdi, kad je ni'ko ne vidi i ne čuje, a i koga briga... i svjesna sam ja da moram odraditi "posao" u realitetu trenutka, i trudim se maksimalno da prošlo-svršeno vrijeme ostane zakopano... al' nije se lako boriti s osjećajima... što ih ja više gušim, oni više izranjaju... jer razgovarati moram, a puno izgovorenih riječi osjećam kao nastavak starih nepravdi... i ne mogu ih izbjeći, jednostavno ih moram žvakati i gutati... teško mi je sad i pričati o tom periodu, ne volim ga se ni sjećati... da mogu, uzela bih gumicu i sve izbrisala... e, da mogu... dva mjeseca duga kao dvije godine... ne ponovilo se... nikad više... uostalom, sva težina mog iskustva iz tog perioda pretočena je u post o diobi od 07.08.09.

Sva sreća u nesreći pa nisam morala pregovarati sa glavnim krivcem svih zala i nepravdi, to bih daleko teže podnijela. Naime, kod njih je "kormilo" preuzeo mlađi od njena dva sina, a danas su, eto, oboje pokojni. A u djetinjstvu smo bili tako bliski, kao braća, već sam rekla...iako su oni druga generacija, a ja treća, bili su neznatno stariji od mene...
Al' vidim ja da opet bježim s teme, a i više se bavim svojim osjećajima, nego konkretnim događajima i činjenicama, što mi baš i nije zacrtani plan pisanja, i ako ovako nastavim, neću nikad "na zelenu granu", što bi rek'o naš narod... a nisam baš sigurna ni da sebe prikazujem u pravom svjetlu... jer nisam baš od onih koji plaču i kukaju nad svojom sudbinom, znam se ja itekako izboriti za svoje ciljeve... a da pitate moju mamu, ona bi vam rekla da sam ja trebala bit' muško, a moj brat žensko... ali svi mi imamo i onu drugu, slabiju i nježniju stranu, samo je pitanje koliko je strogo čuvamo... možda je predugo i prestrogo čuvam, pa mi to sve teže pada...

Ali vratimo se mi temi... naš dogovor o diobi kuće i zemlje u konačnici mora biti pretočen u brojeve... jer svaka čestica zgrade ili zemlje ima svoj broj, u rješenju će čitavo naše nasljedstvo biti prikazano samo nizom brojeva, bez obrazloženja što stoji iza svakog pojedinačnog broja... to morate znati sami preko vlasničkih i posjedovnih listova, i važno vam je točno znati koji su vaši brojevi, brojevi su vam i zemlja i kuća, i najvažnije je paziti da vam se točno upisuju i prepisuju, i da vam se slučajno koji broj ne preskoči upisati...

Što se tiče čestica zemlje, iako imamo problem s dva posjedovna lista, a to znači "sigurnu" i "nesigurnu" zemlju, sve brojeve znamo, a to je za diobu najbitnije. Kad smo, međutim, pokušali doći do brojeva čestica kuće, pokazalo se da je to nemoguća misija. A pošto sam ja tražila i dio kuće, najviše sam se oko toga i angažirala... pokušala sam doznati kojim brojevima pripada "moj" dio, tako što sam u katastru izvadila kopiju katastarskog plana samo za kuću. Od svega toga na kraju ipak nije bilo nikakve koristi, jer iz nje nije bilo moguće odrediti koji broj odgovara kojem dijelu kuće na terenu, a da ne govorim kako se sve to nije poklapalo ni sa brojevima u posjedovnim listovima... sve je to bilo toliko zbrkano i nesigurno, tako da je na kraju odvjetnica "presudila" jedino moguće... kuću trebamo podijeliti opisno.

A na kraju "balade", bolje rečeno "tragedije", odvjetnica treba sve to lijepo sročiti i prenijeti na papir kao "Podnesak predlagatelja i predloženika", koji ćemo predati našem vrlom sudu na slijedećoj raspravi zakazanoj, kako već rekoh, za 09.04.2001. u 10,30 h.