Zrak se punio svilom,
u komadićima čipkasta stakla ogledalo se praskozorje,
čudnovata svjetlina okna razdanjivala je Tvoj lik.
Koje li neprotežnosti, pomislih.
Koje li bolne obujmljenosti Tvojom blizinom,
pomislih još.
U tami koja nikad iskreno nije popuštala,
u tami koja je oduvijek nemilosrdno privlačila sebi,
u tim njenim zakučastim očima bez pogleda, tako
praznim, tako mrtvim, i tijelu što od prvog udaha
prokleto jezdi prema vlastitom rasapu,
nazirem obrise slučajnosti,
nijeme i mnogolike.
Da, zrak se punio svilom, a
ptice su kriještale na umrtvljenim jezicima
umrtvljenih naroda jezivo i uporno,
sumnjivo neodoljivo, saveznici kreposti piljili su
u Mjesec; mekan i bespomoćan.
Kako li sam se samo uspjela zaljubiti u Tebe,
kašljucavog muškarca, pomislih.
I kada, zašto, na koliko dugo, pomislih još, pogleda
zamućenog od ljubavi.
Zrak se punio svilom,
mirisalo je na sreću, vlažnu zemlju plodonosnu,
mirisalo je na med.
I spiralne su se magluštine vukle smeteno, a tašto,
preko tako živih, a tako mrtvih tijela.
Kojih li besmislica, pomislih.
I kojih li uzaludnih uzaludnosti, pomislih još. Mrtvih
svetkovina.
Nešto posve neshvatljivo razlijevalo se zrakom;
gospodin Isušenost mlitavih pokreta i neprimjereno
dječjih crta lica i gospođa Ispijenost, otrgnuta od
sebe same kao strano tkivo – pijem u njihovo ime
i u ime prašnjavosti vremena.
Dolje niz ulicu slijevala se tragika (i još se uvijek slijeva),
epidemija plača, zrak prepunjen jodom jalovosti.
A na dlanu čarobnjaka... gle: rasplesao se
jasminov grm. Svijet iznova.
Uklizit ću poput dima
u ovo nebo metalno,
u ove teške grame vlastita mesa,
i možda ću oćutjeti tko sam doista.
Uranjat ću do klonuća u zrak što
stoji neprirodno mirno poput vojnika,
i neprimjetno gori u kapcima,
sve dok se ne vratim u doba u kojem sam
bila lijepa, a ti mi bio privržen.
Mirisat ću na cimet do bezobrazluka,
svakog jutra do konca svijeta,
redovito se čisteći od tuđih
dodira, glasova, uzdaha,
i nikada mi neće biti teže no sada,
jer ti si moja najteža težina zauvječna,
jer ti si moj strah, moja kazna,
moje zamorno breme (od
kojeg se nikad neću umoriti),
moja nesretna usputna stvar (koja će
zauvijek bivati sve osim usputna),
moje prokletstvo, moja pokora,
moj žar pod glazurom zastrašenog
mraza u praskozorje.
Gledam se tamo naprijed:
dok neumorno laštim biserne zidove
odaje me pretjerano cvrkutavi glas
kojim navješćujem da jesen sazrijeva u zimu,
i da se dani prelijevaju bezlično jedni u druge.
Odaju me ruke potamnjele u purpur, nedodirljive.
A... ako me budeš tražio, naći ćeš me, obećajem.
Naći ćeš me skrivenu u kamenim liticama srca
u kojima tišina kraljuje, a boje žuljaju, i
slatkasto peku crne linije usahlih voćnjaka.
I bit će mi dobro tamo jer ja sam ono što nisam, i
nema ovdje gdje nisam mjesta za ljudske glasove
++++++++++++
Subota....neizdefinirana...
... pa grabežljivo vreba, pritajena, i
zaskoči u savršeno pogodnom kvantu.
Da me pouči o redu.
Da me podsjeti na jedini ispravni stil: jednostavnost i
životnost oblika. Oblika kojima sam neminovno
okružena i unutar i izvan.
Da me podsjeti kako bogati ukrasi često idu na štetu
sadržaja. I kako veliki broj detalja, udružen s jakim
bojama, odvlači pažnju.
Bitnome pretpostavlja nebitno.
Sjeta. Tako nalik onoj što bivstvuje u Devinskim
elegijama. Slojevita. Poput susjeda (treća kuća s lijeva
u odnosu na moju, s anemičnim kapcima na oknima i
upečatljivo visokom magnolijom u prednjem dvorištu) i
njegovo obredno odlaganje cigarete u purpurnu
pepeljaru.
Osamljeni pojedinac. S cigaretom nije sam.
Insuficijencija filozofiranja. Kristalno vladanje sobom.
Breme sitniša.
Susjedov trijezni pristup suprotstavljen melankoliji
slučajnog prolaznika. Subota te dvojice spavača
uznemirena prezamornom brbljivošću gospođe Ester,
Mađarice istančanog smisla za antihumor u čijem
rajskom vrtu mrmori tek stasala japanska šljiva.
Ili koktel Dubonnet u mojoj drhtavoj ruci,
otečenoj od ispraznog umora.
A uopće ne pijem Dubonnet. Ne godi.
Bilo bi lijepo odrediti oblik ovom čuvstvu.
Ili mu brižno izraditi obiteljsko stablo
ružičastim umom umjetnika nabujale snage,
slutnje i prisnosti.
Lucidnošću.
Strojem za maglu u rukama nezapretanog
zanesenjaka.
Bilo bi lijepo postati dijelom notturna. Ili pastirske
idile.
Nastupiti iz sebe. I ne pod prisegom već oslobođeno
vlastitim JA.
Sposobno živjeti van ideala svinjskog krda po Einsteinu.
Blago nadražujuće.
Djelovati na poseban i gotovo neizreciv način.
Lišeno nedefiniranosti i grke sjete.
Bilo bi lijepo, kažem, iako izbjegavam izražavanje
u kondicionalu.
Zato ćemo i odabrati brod po volji, Viteže.
Neka krene, ne po protokolu, već smjerom kojim smo
od iskona žudjeli krenuti.
Tamo gdje cvijeće miriše po obroncima.
Tamo gdje gromko odzvanjaju usijane ledine.
I gdje sunce u podne poprima ljubičasti ten,
a prema sutonu se razlijeva u Zeleno,
bez tuge, bez sjete.
Zanosom.
Ne može mi ništa mysterium iniquitatis dok je u meni
i kvant zanosa.
A jest. Premda ponekad grca. Nije važno.
Strpljivo čekam na obali.
Tebe s kojim sam zauvijek JEDNO …
Ah, ta vatra, taj nemilosrdni dvolični oganj što
je mahnito gonio naše duše da se uvijek iznova
rađaju i traže.
No konačno se nazire KONAČNO.
Ovo je jedna od onih nedefiniranih subota.
Subota u nizu.
Tek malo sjetna. Ništa značajno.
Subota u kojoj uspavani susjed cigaretom gladi rub
purpurne pepeljare, melankolični prolaznik zastaje
pred japanskom šljivom gospođe Ester, a ta košćata
Mađarica (umjesto mene) gušta u Dubonnetu bez
slojevita izraza.
Subota u iščekivanju subote koja će označiti
Tvoj ili moj ostanak.
Ili će biti četvrtak. Nebitno.
Od riječi ćemo prijeći na djelo,
od mogućnosti na ostvarenje.
Jer jedno smo drugome zacrtani.
Nekad sam pokušavala pronaći najčvršće vezivo ljubavi i činilo mi se da je to najsloženija ljudska veza između muškarca i žene, u svom punom potencijalu realizacije. Međutim ostavih tu teorisku pretpostavku u ropotarnici mojih zanosa i kuli mog idealizma, jer se pokazalo u praktičnom i stvarnom životu mom i ljudi oko mene, da ta pretpostavka preživljava samo kod onih koji na prvi pogled uopće ne liče na parove iz naših idealnih ljubavnih priča. To su obično dobri, dragi i tolerantni ljudi, ne pretjerano erotski strastveni, koji umiju proći kroz krize veze bez velike dramatike. Pa sam prigodno tome izčupala poetski osvrt na jednu od svojih krivih potraga:
Ponekad ti netko slučajno, u trenu postane sve,
more i nebo, prijatelj i ljubavnica,
glas razuma i ludila,
čuvarica i iskušenje, mir i nemir,
jer je pokucao na vrata,
upravo u trenu tvog buđenja.
To je samo netko, tko te odavno zna
i došao je kad si bio spreman
sresti se sa sobom i onim što ti donosi.
Zar je bitno tko je i je li stvaran,
sad je samo vodič,
kroz najtamniji dio noći,pred zoru.
I sada kad mi je sve postalo relativno, vrijeme je da prestanem pisati poeziju, jer ne postoji ni jedna stvar koju mogu u sebi i pred sobom braniti i osjećati jedinstvenom i jedino stvarnom, a tako jedino nastaju dobri stihovi.
Još imaš tu moć
riječima raniti me
pa ostaviti da ozdravljam
kao da nisam svjesna
gdje mi je mjesto u tvome životu
a ja znam i predobro koliko si daleko
i da takv želiš ostati.
I svaka pouka o lijeku
vraća me dalje od početka
jer sam potpuno bespredmetana
kao činjenica o kojoj se ne raspravlja
već se izdvaja da ne remeti tijek misli
u kojima nema mjesta bespotrebnim stvarima
da bi pogled u prošlost ostao čist i neokaljan.
I sve se izbriše iz sjećanja
samo nezreli u njima pronalaze čega više nema.
A ja svaki puta dok se prematam trgam kraste
da površinu duše prekrije zdrava krv
mada me s njom svaki dan sve jače i jače
preplavljuje smrt u zrncima...
Nikada nisam bila u tako praznom prostoru bez zvuka
bez da u meni svira ili plače, bez da diše ili jeca
bez da te nema...
sasvim je to pogodno mjesto za misli koje bole
i koje nemaju kraj pa prolaze na vrtuljku
a kada zatvorim oči slike ne promiču
već osjećam da lebde i među zidovima titraju
i tvoj izgubljen obris pojavljuje se i među njima nestaje
i zove da ga slijedim po tom osjećaju.
što li sam propustila lutajući sve ovo vrijeme?
Jednu ljubav, jedan život
nježnost koja se svakoga dana rađa i umire
tamo gdje se rasipa svjetlost po sobama kojima hodaš
daleko, daleko od mene…
+++++++++++++
Pospremila sam već odavno sve u svoje misli
zapakirala i svezala vrpcom
pa ostavila kraj vrata
kada pođem da ponesem...
ne znam kada će to biti.
jednom zasigurno
kada osjetim da vrijeme je
da iz žila ispustim zadnju kap tebe
i iscijedim život koji i nije bio moj
koji i nije bio život
samo sjećanja u slijedu
bez prostora za predah
beskonačno trajanje u vremenu
koje nisam željela u svome tkivu.
I kada mi potečeš u tankom mlazu
tjerana otkucajima iz zatvorenog kruga
znati ćeš da sam na odlasku
iz svijeta koji i nije bio moj
koji i nije bio svijet
kakvog sam željela za sebe.
....
Dragoj meni....tek ponešto sićušno...
Znam da tamo ne postoji moje išta,
jer više ne postojim ni na tom mjestu
dok spuštam se lagano
kao pero otpuhnuto s dlana
očekujem da se prizemljim neprimjetno
svakako ne bez bola.
Riječi su imale svoju težinu,
a dah je bio završni udarac
kojim sam napokon odbačena
mada je u stvarnosti to već bilo davno
kada sam trebala nježan dodir
pa ostala zaboravljena kao pismo na stolu
u kojem piše da je sve bilo lijepo,
no da su suze pokvarile dojam,
jer pristaju samo uz tužne jesenje dane....
i da moj let ne bi bio vječan
i da ne bih ostala negdje na putu između oblaka
pridodan mi je teret osjećaja,
a to breme nije lako...
no ja ga neću odbaciti da se spasim.
Prije no što me poklopi
želim udahnuti ovo proljeće što dolazi
iza moje gore okovane snijegom,
iza moje šume zarobljene zimom,
iza obzora koji s jednog prozora
skriva misao da još negdje postojim.
....Ne sjećam se više proljeća...kao da...u svojoj glavi imam isječak iz novina kojeg je jednom nona odrezala ,jer sam sliku Visibaba trebala za svoj školski projekt.Ne sjećam se više kako mirišu kesteni u Jesen...niti kako je osjećati sunce na vršcima prstiju...
Snijeg mi je nekako draži ovih dana..osjećaj hladnoće i potpune paralizirajuće tišine u mjesecu Siječnju,...zima u Slavoniji...prostrana bijela ravnica dokle ti oko može seći...vidoki Jablani pokriveni snijegom u daljini kao ogromne ,hladno mramorne statue...Sjećam se onog jutra,kad sam se ustala relativno rano...u kuhinji se osjetio miris tek skuhane kave.Pogled moje tete,nježan,majčinski nastrojen i plah dočekao me je čim sam provirila svoje bose noge van...Sjećam se kako smo bose i u pidžamama skakale i valjale se u snijegu poput kakve dijece,a obje smo tada znale kako je težak i okrutan taj život.Rekla si mi... :" Zaboravi ,proći če,sva ta bol koju osjećaš..proći će svi ti udarci koje si primala i primas na svojoj blijedoj maloj kožici.Jednom ćeš stvoriti svoj svijet ..i pjevati ćeš i ljudi će upijati tvoju energiju i biti ćeš sretna.." Rekla si..sjećam se:" Ja vjerujem u tebe.Ti si moje malo čudovište iz Lock Nessa :) "
... i nasmijala si mi se najljepšim pogledom koji sam ikad vidjela..U tebi sam tada vidjela ženu,majku,oca,moju suputnicu,prijateljicu..sigurnost i bijeg...
Kadkad mi je teško vjerovati kako te nema.Teški su mi ovi dani zime..Zato i ne govorim o tome.
Znas,
moja Ivana..kadkad kad ju pogledam ,vidim isti onaj pogled,istu onu želju za životom,istu blagost i nježnost..koju si imala i ti.Voljela bih vjerovati kako komadić tebe živi u mojoj kceri.Voljela bih znati,iako znaš kako ja zapravo nisam ona koja vjeruje u Boga ili silu ili bilo što vezano uz takve stvari...da si svejedno sa mnom onda kad pokušavam gledati svijet kao jedno mjesto prepuno mogućnosti iako sam prošla sve ono očemu se smije i ne smije govoriti...Voljela bih znati da si jednim djelom tu onda kad pjevam i poklanjam ono od sebe što ,čini mi se ,zaista najbolje znam.
Nedostaje mi sigurnost tvoga zagrljaja,naši noćni razgovori,nedostaje mi ponos kojim si zračila svaki puta kada bih ja radila malog morona od sebe glumeći Axela Rosea u noćnom izdanju 
...
Kadkad se naježim koliko je jako sjećanje o tebi..i čini mi se,što sam starija,sto je moja Ivana starija,to je gubitak tebe,sve dublji.Nije istina kada kažu da potreba jednog bića za drugim prestaje kad odrastemo..jer ja te jednim dijelom još uvijek trebam i trebat ću te dok god sam i ja sama tu.
Volim te..
Zauvijek tvoja Nessie
ps hvala Ti na svakoj sekundi u kojoj si me zadirkivala zbog nadimka...sad ...ne znaš ni sama koliko mi znači.
Počivala u miru
...znam da nisam bila urezana na medaljon
kojeg si htio vječno imati iznad svoga srca
zato shvaćam kako je lako izgubiti
krivotvoreni novčić bez vrijednosti
do kojega nikome nije stalo.
bez da ti zamjerim poštujem pravo
da voliš, ne voliš, šutiš, napustiš...
Život se nastavlja na bilo kojoj točki od Sunca
dok promatram svjetove u razdvajanju
svaki svemir ima svoju tišinu u kojoj živi
baš kako želiš
ja postojim rasipana u čestice bez zvuka
od sada
pa zauvijek...
i onda...sasvim ne primjetno..
dan nježno prelazi u noć
postupno kiša u snijeg
i moje misli postaju time
noćne i snježne.
odavno već to prelijevanje
u meni ima svoj tijek
prelaskom slike preko slike
ostaju samo obrisi.
i kada pružim ruku da ih dotaknem
njome prolazim kroz projekciju u stvarnosti
i ne dodirujem te....
lelujaš jedva primjetno
vidljiv u snopu svjetla
koji mi prodire u život kroz odškrinuta vrata
između mog prošlog i budućeg vremena....
......
(Ja) nemam neki drugi život
i nemam neku novu polaznu točku
novo gledište i stajalište spram svega
da me odredi kao bitno drugačiju ženu
u drugom tijelu, prostoru i vremenu.
Imam ovo što imam
i neka je to malo i neka je to puno
ovo sam što jesam
pogledaj:
Djelić oblaka na proputovanju
nit zrake sunca u nestajanju...
i još sam svašta drugo
vrijedno i bezvrijedno
...
i takva sam kada se radujem
još sam snažnija kada tugujem
nikada beznadna iako samujem...
i nećeš me promijeniti
jer ja sam stvorena da srcem pokorim svijet.
Dead star shine
Light up the sky
I'm all out of breath
My walls are closing in
Days go by
Give me a sign
Come back to the end
The shepherd of the damned
I can feel you falling away
No longer the lost
No longer the same
And I can see you starting to break
I'll keep you alive
If you show me the way
Forever - and ever
the scars will remain
I'm falling apart
Leave me here forever in the dark
Daylight dies
Blackout the sky
Does anyone care?
Is anybody there?
Take this life
Empty inside
I'm already dead
I'll rise to fall again
I can feel you falling away
No longer the lost
No longer the same
And I can see you starting to break
I'll keep you alive
If you show me the way
Forever - and ever
the scars will remain
I'm falling apart
Leave me here forever in the dark
God help me I've come undone
Out of the light of the sun
God help me I've come undone
Out of the light of the sun
I can feel you falling away
No longer the lost
No longer the same
And I can see you starting to break
I'll keep you alive
If you show me the way
Forever - and ever
the scars will remain
Give me a sign
There's something buried in the words
Give me a sign
Your tears are adding to the flood
Just give me a sign
there's something buried in the words
Give me a sign
Your tears are adding to the flood
Just give me a sign
There's something buried in the words
Give me a sign
Your tears are adding to the flood
Forever - and ever
The scars will remain
Sunovratilo se vrijeme u vlastite zapretane
sjene i bolesne mu stjenke klize niz kosine
propadanja.
A mi smo
odbolovali sve svoje tuge
i odigrali sve igre crnih slutnji,
pa sad, namireni,
lebdimo u stvarnosti
i nema više
ne znam što hoću i što neću.
U jedinstvenom kolopletu privida
ne bolujemo više od vlastite prošlosti i ne
polažemo više razmaženo pravo na plač.
Postajemo ljubičasta zlatost. I ostajemo.
U jedinstvenom kolopletu privida
ne bolujemo više od vlastite prošlosti i ne
polažemo više razmaženo pravo na plač.
Postajemo ljubičasta zlatost. I ostajemo.
Zaglavilo je vrijeme negdje između početka
i svršetka nadanja i razočaranja, pa
struže, mišlju tjerano, u bezutješnu prazninu
što nijema lebdi zrakom.
Nema više
ne znam što hoću i što neću.
Dječak ne stoji nemoćno nad razbijenom
igračkom jer zna da dani teku tiho,
ponekad i tjeskobno.
Djevojčica je rasplela kose;
zna da se poneka misao bolno u oči zabija
dok nebom gmižu oblaci bez života i vonja
mrtvi pepeo.
Odbolovali smo
sve svoje slabosti,
a tiha nam se sreća svečano ugnijezdila u lica.
Bez kazne ne možemo svijet dodirnuti.
Ti znaš. Ja znam.
U Ljubavi se uvijek skriva sjenka bojazni.
Ponekad se pojavi zaboravljeni lik
iza posivjele drvene maske
ostavljen u bespućima nepomirenih očekivanja
samo izmišljenih ljudski ideal.
Tužne, rezignirane oči se probude
vrebaju u poznatom istrošenom pogledu
oko dubokih bora na čela
i traže bar tren zadovoljštine.
A prazan je uzavreli prostor ljudi,
kao da gleda kroz sve i već zna,
predobro pozna sve izgovorene riječi
zakotrljane niz padinu nesvjesne ispraznosti.
Ostaje uvijek sa s krive strane maske,
bodući oštrim iglama u vrelo grlo,
koje proždire sebe samo
u neizgovorenom kriku potrebe, bunta i istine …..
Bol ne-postignuća se iscrtana
po blijedim bojama mrtve freske lica
oriše iznutra još jedan duboki trag
prolaznosti uzaludno provedenog vremena.
Zgrčeni mišići ošita zategnuti u još jedan krivi stav
u zadnjem zakutku skladišta pamćenja stanica
pospremaju još jedno tiho, nikad izrečeno
neostvareno očekivanje, zvano neimenovano razočaranje.
Luzer i isposnik, nikad zadovoljan i zadovoljen,
gurnut u duboke tamnice podsvijesti,
da ne kvari zabavu svim ostalima,
manje zahtjevnim sretnicima moje lude kuće.
Samo se bešumno povuče u svoju tamnicu,
jednako naglo kao što je i došao,
zaboravljen od Njegovog Veličanstva Ega
i naprednog Mislioca u prednjem režnju mozga.
Samo još moje lude i zabavljači
u rijetkim pokušajima za cjelovitom zabavom
prizovu sjećanja na utamničenog istraživača
da bi kroz gorke skrivene šale, rekle istinu.
I nitko se na njih ne obazire,
slijedeći putanju zvuka bogohulne molitve
svakodnevnom materijalnom bogu.
No u dubokom mraku i zaboravu,
osamljeni čovjek prkosnog osmjeha
zbog gorke pobjede nad ispraznosti prolaznih igra,
ostaje zauvijek u vječnoj molitvi
za nedozrelu, sretnu i zaigranu djecu,
koja njegov tužni pogled izbjegavaju...
Možda sam samo zalutala,
a ovaj život tek je kratki san pred jutro
Možda je svijet zauvijek puknuo
na dva nedodirljiva dijela,
pa čujem nepostojeći jecaj
sebe druge iz one polovice
u kojoj nisam sada.
Možda si ti samo prikaza iz nekog drugog vremena
u kojem smo se mogli voljeti,
a ja se lažem pod tom koprenom očiju gladnih nježnosti
da tamo smo za koji tren.
Možda je ljubav samo mit za izgubljene duše,
koje se ne usude stati na tlo
tvrde i suhe zemlje?
Možda sam sanjala tvoje oči
u nekim nemirnim snima u zoru,
kad se zadnji kradljivci duša
prikradaju naivnim i željnim,
ostavljajući ih da mjesečare po jasnom suncu.
Možda te proizvelo moje nježno ludilo
osuđeno na samoću,
i začudnost tvojih očiju
popilo umjesto nektara.
Možda je moja duša moja čula jecaje tvoje duše
dok se plaho otimala dubinama
tamne samice nedodirljivosti,
koja u lijevu pretklijetku srca ulijeva studenu vodu,
a ošit grči u nadmoćnu volju.
Možda ja samo zalijevam
svoj dječji vrt mitova i bajki
pričajući im o tebi,
ne bi li lakše dočekala zoru
da te tamo sretnem?
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
