utorak, 07.12.2010.

Runaways...

Sunovratilo se vrijeme u vlastite zapretane
sjene i bolesne mu stjenke klize niz kosine
propadanja.

A mi smo
odbolovali sve svoje tuge
i odigrali sve igre crnih slutnji,
pa sad, namireni,
lebdimo u stvarnosti
i nema više
ne znam što hoću i što neću.

U jedinstvenom kolopletu privida
ne bolujemo više od vlastite prošlosti i ne
polažemo više razmaženo pravo na plač.
Postajemo ljubičasta zlatost. I ostajemo.
U jedinstvenom kolopletu privida
ne bolujemo više od vlastite prošlosti i ne
polažemo više razmaženo pravo na plač.
Postajemo ljubičasta zlatost. I ostajemo.

Zaglavilo je vrijeme negdje između početka
i svršetka nadanja i razočaranja, pa
struže, mišlju tjerano, u bezutješnu prazninu
što nijema lebdi zrakom.

Nema više
ne znam što hoću i što neću.
Dječak ne stoji nemoćno nad razbijenom
igračkom jer zna da dani teku tiho,
ponekad i tjeskobno.
Djevojčica je rasplela kose;
zna da se poneka misao bolno u oči zabija
dok nebom gmižu oblaci bez života i vonja
mrtvi pepeo.

Odbolovali smo
sve svoje slabosti,
a tiha nam se sreća svečano ugnijezdila u lica.

Bez kazne ne možemo svijet dodirnuti.
Ti znaš. Ja znam.
U Ljubavi se uvijek skriva sjenka bojazni.

- 03:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....






..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...

a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.

Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.



Linkovi

Pronaći

Samo bih se dignula
i otišla

otišla

otišla

Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++

prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...

samo neka šute
da zadrže ljepotu

prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)

i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove

pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!





Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.



layout


Designer: BallonDesign
Resources |+|