Sunovratilo se vrijeme u vlastite zapretane
sjene i bolesne mu stjenke klize niz kosine
propadanja.
A mi smo
odbolovali sve svoje tuge
i odigrali sve igre crnih slutnji,
pa sad, namireni,
lebdimo u stvarnosti
i nema više
ne znam što hoću i što neću.
U jedinstvenom kolopletu privida
ne bolujemo više od vlastite prošlosti i ne
polažemo više razmaženo pravo na plač.
Postajemo ljubičasta zlatost. I ostajemo.
U jedinstvenom kolopletu privida
ne bolujemo više od vlastite prošlosti i ne
polažemo više razmaženo pravo na plač.
Postajemo ljubičasta zlatost. I ostajemo.
Zaglavilo je vrijeme negdje između početka
i svršetka nadanja i razočaranja, pa
struže, mišlju tjerano, u bezutješnu prazninu
što nijema lebdi zrakom.
Nema više
ne znam što hoću i što neću.
Dječak ne stoji nemoćno nad razbijenom
igračkom jer zna da dani teku tiho,
ponekad i tjeskobno.
Djevojčica je rasplela kose;
zna da se poneka misao bolno u oči zabija
dok nebom gmižu oblaci bez života i vonja
mrtvi pepeo.
Odbolovali smo
sve svoje slabosti,
a tiha nam se sreća svečano ugnijezdila u lica.
Bez kazne ne možemo svijet dodirnuti.
Ti znaš. Ja znam.
U Ljubavi se uvijek skriva sjenka bojazni.
Post je objavljen 07.12.2010. u 03:47 sati.