Možda sam samo zalutala,
a ovaj život tek je kratki san pred jutro
Možda je svijet zauvijek puknuo
na dva nedodirljiva dijela,
pa čujem nepostojeći jecaj
sebe druge iz one polovice
u kojoj nisam sada.
Možda si ti samo prikaza iz nekog drugog vremena
u kojem smo se mogli voljeti,
a ja se lažem pod tom koprenom očiju gladnih nježnosti
da tamo smo za koji tren.
Možda je ljubav samo mit za izgubljene duše,
koje se ne usude stati na tlo
tvrde i suhe zemlje?
Možda sam sanjala tvoje oči
u nekim nemirnim snima u zoru,
kad se zadnji kradljivci duša
prikradaju naivnim i željnim,
ostavljajući ih da mjesečare po jasnom suncu.
Možda te proizvelo moje nježno ludilo
osuđeno na samoću,
i začudnost tvojih očiju
popilo umjesto nektara.
Možda je moja duša moja čula jecaje tvoje duše
dok se plaho otimala dubinama
tamne samice nedodirljivosti,
koja u lijevu pretklijetku srca ulijeva studenu vodu,
a ošit grči u nadmoćnu volju.
Možda ja samo zalijevam
svoj dječji vrt mitova i bajki
pričajući im o tebi,
ne bi li lakše dočekala zoru
da te tamo sretnem?
Post je objavljen 07.12.2010. u 03:46 sati.