utorak, 07.12.2010.


Možda sam samo zalutala,

a ovaj život tek je kratki san pred jutro



Možda je svijet zauvijek puknuo

na dva nedodirljiva dijela,

pa čujem nepostojeći jecaj

sebe druge iz one polovice

u kojoj nisam sada.



Možda si ti samo prikaza iz nekog drugog vremena

u kojem smo se mogli voljeti,

a ja se lažem pod tom koprenom očiju gladnih nježnosti

da tamo smo za koji tren.



Možda je ljubav samo mit za izgubljene duše,

koje se ne usude stati na tlo

tvrde i suhe zemlje?



Možda sam sanjala tvoje oči

u nekim nemirnim snima u zoru,

kad se zadnji kradljivci duša

prikradaju naivnim i željnim,

ostavljajući ih da mjesečare po jasnom suncu.



Možda te proizvelo moje nježno ludilo

osuđeno na samoću,

i začudnost tvojih očiju

popilo umjesto nektara.



Možda je moja duša moja čula jecaje tvoje duše

dok se plaho otimala dubinama

tamne samice nedodirljivosti,

koja u lijevu pretklijetku srca ulijeva studenu vodu,

a ošit grči u nadmoćnu volju.



Možda ja samo zalijevam

svoj dječji vrt mitova i bajki

pričajući im o tebi,

ne bi li lakše dočekala zoru

da te tamo sretnem?

- 03:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....






..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...

a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.

Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.



Linkovi

Pronaći

Samo bih se dignula
i otišla

otišla

otišla

Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++

prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...

samo neka šute
da zadrže ljepotu

prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)

i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove

pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!





Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.



layout


Designer: BallonDesign
Resources |+|