Uklizit ću poput dima
u ovo nebo metalno,
u ove teške grame vlastita mesa,
i možda ću oćutjeti tko sam doista.
Uranjat ću do klonuća u zrak što
stoji neprirodno mirno poput vojnika,
i neprimjetno gori u kapcima,
sve dok se ne vratim u doba u kojem sam
bila lijepa, a ti mi bio privržen.
Mirisat ću na cimet do bezobrazluka,
svakog jutra do konca svijeta,
redovito se čisteći od tuđih
dodira, glasova, uzdaha,
i nikada mi neće biti teže no sada,
jer ti si moja najteža težina zauvječna,
jer ti si moj strah, moja kazna,
moje zamorno breme (od
kojeg se nikad neću umoriti),
moja nesretna usputna stvar (koja će
zauvijek bivati sve osim usputna),
moje prokletstvo, moja pokora,
moj žar pod glazurom zastrašenog
mraza u praskozorje.
Gledam se tamo naprijed:
dok neumorno laštim biserne zidove
odaje me pretjerano cvrkutavi glas
kojim navješćujem da jesen sazrijeva u zimu,
i da se dani prelijevaju bezlično jedni u druge.
Odaju me ruke potamnjele u purpur, nedodirljive.
A... ako me budeš tražio, naći ćeš me, obećajem.
Naći ćeš me skrivenu u kamenim liticama srca
u kojima tišina kraljuje, a boje žuljaju, i
slatkasto peku crne linije usahlih voćnjaka.
I bit će mi dobro tamo jer ja sam ono što nisam, i
nema ovdje gdje nisam mjesta za ljudske glasove
++++++++++++
Subota....neizdefinirana...
... pa grabežljivo vreba, pritajena, i
zaskoči u savršeno pogodnom kvantu.
Da me pouči o redu.
Da me podsjeti na jedini ispravni stil: jednostavnost i
životnost oblika. Oblika kojima sam neminovno
okružena i unutar i izvan.
Da me podsjeti kako bogati ukrasi često idu na štetu
sadržaja. I kako veliki broj detalja, udružen s jakim
bojama, odvlači pažnju.
Bitnome pretpostavlja nebitno.
Sjeta. Tako nalik onoj što bivstvuje u Devinskim
elegijama. Slojevita. Poput susjeda (treća kuća s lijeva
u odnosu na moju, s anemičnim kapcima na oknima i
upečatljivo visokom magnolijom u prednjem dvorištu) i
njegovo obredno odlaganje cigarete u purpurnu
pepeljaru.
Osamljeni pojedinac. S cigaretom nije sam.
Insuficijencija filozofiranja. Kristalno vladanje sobom.
Breme sitniša.
Susjedov trijezni pristup suprotstavljen melankoliji
slučajnog prolaznika. Subota te dvojice spavača
uznemirena prezamornom brbljivošću gospođe Ester,
Mađarice istančanog smisla za antihumor u čijem
rajskom vrtu mrmori tek stasala japanska šljiva.
Ili koktel Dubonnet u mojoj drhtavoj ruci,
otečenoj od ispraznog umora.
A uopće ne pijem Dubonnet. Ne godi.
Bilo bi lijepo odrediti oblik ovom čuvstvu.
Ili mu brižno izraditi obiteljsko stablo
ružičastim umom umjetnika nabujale snage,
slutnje i prisnosti.
Lucidnošću.
Strojem za maglu u rukama nezapretanog
zanesenjaka.
Bilo bi lijepo postati dijelom notturna. Ili pastirske
idile.
Nastupiti iz sebe. I ne pod prisegom već oslobođeno
vlastitim JA.
Sposobno živjeti van ideala svinjskog krda po Einsteinu.
Blago nadražujuće.
Djelovati na poseban i gotovo neizreciv način.
Lišeno nedefiniranosti i grke sjete.
Bilo bi lijepo, kažem, iako izbjegavam izražavanje
u kondicionalu.
Zato ćemo i odabrati brod po volji, Viteže.
Neka krene, ne po protokolu, već smjerom kojim smo
od iskona žudjeli krenuti.
Tamo gdje cvijeće miriše po obroncima.
Tamo gdje gromko odzvanjaju usijane ledine.
I gdje sunce u podne poprima ljubičasti ten,
a prema sutonu se razlijeva u Zeleno,
bez tuge, bez sjete.
Zanosom.
Ne može mi ništa mysterium iniquitatis dok je u meni
i kvant zanosa.
A jest. Premda ponekad grca. Nije važno.
Strpljivo čekam na obali.
Tebe s kojim sam zauvijek JEDNO …
Ah, ta vatra, taj nemilosrdni dvolični oganj što
je mahnito gonio naše duše da se uvijek iznova
rađaju i traže.
No konačno se nazire KONAČNO.
Ovo je jedna od onih nedefiniranih subota.
Subota u nizu.
Tek malo sjetna. Ništa značajno.
Subota u kojoj uspavani susjed cigaretom gladi rub
purpurne pepeljare, melankolični prolaznik zastaje
pred japanskom šljivom gospođe Ester, a ta košćata
Mađarica (umjesto mene) gušta u Dubonnetu bez
slojevita izraza.
Subota u iščekivanju subote koja će označiti
Tvoj ili moj ostanak.
Ili će biti četvrtak. Nebitno.
Od riječi ćemo prijeći na djelo,
od mogućnosti na ostvarenje.
Jer jedno smo drugome zacrtani.
Post je objavljen 30.12.2010. u 03:37 sati.