Dragoj meni....tek ponešto sićušno...
Znam da tamo ne postoji moje išta,
jer više ne postojim ni na tom mjestu
dok spuštam se lagano
kao pero otpuhnuto s dlana
očekujem da se prizemljim neprimjetno
svakako ne bez bola.
Riječi su imale svoju težinu,
a dah je bio završni udarac
kojim sam napokon odbačena
mada je u stvarnosti to već bilo davno
kada sam trebala nježan dodir
pa ostala zaboravljena kao pismo na stolu
u kojem piše da je sve bilo lijepo,
no da su suze pokvarile dojam,
jer pristaju samo uz tužne jesenje dane....
i da moj let ne bi bio vječan
i da ne bih ostala negdje na putu između oblaka
pridodan mi je teret osjećaja,
a to breme nije lako...
no ja ga neću odbaciti da se spasim.
Prije no što me poklopi
želim udahnuti ovo proljeće što dolazi
iza moje gore okovane snijegom,
iza moje šume zarobljene zimom,
iza obzora koji s jednog prozora
skriva misao da još negdje postojim.
....Ne sjećam se više proljeća...kao da...u svojoj glavi imam isječak iz novina kojeg je jednom nona odrezala ,jer sam sliku Visibaba trebala za svoj školski projekt.Ne sjećam se više kako mirišu kesteni u Jesen...niti kako je osjećati sunce na vršcima prstiju...
Snijeg mi je nekako draži ovih dana..osjećaj hladnoće i potpune paralizirajuće tišine u mjesecu Siječnju,...zima u Slavoniji...prostrana bijela ravnica dokle ti oko može seći...vidoki Jablani pokriveni snijegom u daljini kao ogromne ,hladno mramorne statue...Sjećam se onog jutra,kad sam se ustala relativno rano...u kuhinji se osjetio miris tek skuhane kave.Pogled moje tete,nježan,majčinski nastrojen i plah dočekao me je čim sam provirila svoje bose noge van...Sjećam se kako smo bose i u pidžamama skakale i valjale se u snijegu poput kakve dijece,a obje smo tada znale kako je težak i okrutan taj život.Rekla si mi... :" Zaboravi ,proći če,sva ta bol koju osjećaš..proći će svi ti udarci koje si primala i primas na svojoj blijedoj maloj kožici.Jednom ćeš stvoriti svoj svijet ..i pjevati ćeš i ljudi će upijati tvoju energiju i biti ćeš sretna.." Rekla si..sjećam se:" Ja vjerujem u tebe.Ti si moje malo čudovište iz Lock Nessa :) "
... i nasmijala si mi se najljepšim pogledom koji sam ikad vidjela..U tebi sam tada vidjela ženu,majku,oca,moju suputnicu,prijateljicu..sigurnost i bijeg...
Kadkad mi je teško vjerovati kako te nema.Teški su mi ovi dani zime..Zato i ne govorim o tome.
Znas,
moja Ivana..kadkad kad ju pogledam ,vidim isti onaj pogled,istu onu želju za životom,istu blagost i nježnost..koju si imala i ti.Voljela bih vjerovati kako komadić tebe živi u mojoj kceri.Voljela bih znati,iako znaš kako ja zapravo nisam ona koja vjeruje u Boga ili silu ili bilo što vezano uz takve stvari...da si svejedno sa mnom onda kad pokušavam gledati svijet kao jedno mjesto prepuno mogućnosti iako sam prošla sve ono očemu se smije i ne smije govoriti...Voljela bih znati da si jednim djelom tu onda kad pjevam i poklanjam ono od sebe što ,čini mi se ,zaista najbolje znam.
Nedostaje mi sigurnost tvoga zagrljaja,naši noćni razgovori,nedostaje mi ponos kojim si zračila svaki puta kada bih ja radila malog morona od sebe glumeći Axela Rosea u noćnom izdanju 
...
Kadkad se naježim koliko je jako sjećanje o tebi..i čini mi se,što sam starija,sto je moja Ivana starija,to je gubitak tebe,sve dublji.Nije istina kada kažu da potreba jednog bića za drugim prestaje kad odrastemo..jer ja te jednim dijelom još uvijek trebam i trebat ću te dok god sam i ja sama tu.
Volim te..
Zauvijek tvoja Nessie
ps hvala Ti na svakoj sekundi u kojoj si me zadirkivala zbog nadimka...sad ...ne znaš ni sama koliko mi znači.
Počivala u miru
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
