Tu-dum. Ratata-dum. Ratata-dum.
Preglasno bubnjaju bubnjari
U mojoj glavi:
Tu-dum. Tu-dum. Tu-dum.
A nejake misli Um na bubnjeve stavi:
Tu-dum. Ra-ta-ta-dum. Ra-ta-ta-dum.
I dok zamahuje palicom kroz zrak
Cereć' se zlurado, k'o hijena:
Još jedna tanka i slabašna mi misao
Biva – ubijena.
Tu-dum. Ratata-dum. Ratata-dum.
+++++++++++++++
Osjećam da… kad razvučem usta u osmijeh
Koristim neke pogrešne mišiće, valjda
I osmijeh izgleda pogrešno. Iznutra. Meni.
I kad se udubim u neke riječi koje izgovaram
Sve su to ipak tek površine davnih dubina
I riječi zvuče pogrešno. Iznutra. Meni.
I pogled mi je umoran. I misli. I želje.
I volja mi je umorna. I ne postoji onaj žar -
Ma koliko se trudila misliti o njemu,
Osjetiti, prisjetiti se, oživjeti ga.
A svijet oko mene šuti, samo šuti i sliježe ramenima.
I šutnjom jasno izgovara kako je došlo -
Vrijeme za odustajanje…
Koliko ti je ljudi na svijetu reklo "Ljubavi" …
i mislilo to?
Jedno?
Dvoje?
Nitko?
…
Koliko si puta čuo" Volim te"…
i povjerovao u isto?
Da li se možda sjećaš?
Ikad?
Kad?
Koliko često si nekom bio zaista potreban,
kao
prijatelj,
ljubavnik,
čovijek?
Koliko žena ti je iskreno reklo
Želim te…
bez obzira na sve?
Bez obzira na danas,
sutra..
Koliko osoba je prošlo kroz tvoj život,
a da je ponudilo svoju Dušu?
Vjeru, nadu..
I da zauzvrat nisu tražile ništa..
Koliko njih…
Osim mene?…
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
