Neki novi ljudi već jutros
Zauzimaju naše pozicije
Smiješe se jedni drugima
Bolje koriste tren.
Pamtit ću zauvijek pravilan
Raspored ulica, malu
Kuću od drveta - prkos
Urbanizaciji.
I još ponešto…
Tužno je kako lako mogu ugasnuti
Velike ideje
I kako se lako snove
Okači o klin.
Nitko nije rekao da će biti bolje…
Ako je doista došlo vrijeme za krenuti dalje -
Ne želim ništa drugo nego krenuti sa njim
++++++++++++++++++++++
Bila bih ti vjera.
Da ne možeš pasti
Kad pod nogama, iznenada,
Osjetiš rub.
Bila bih ti ljubav.
Sve i da do kraja svijeta
Budeš najgore od sebe:
Ćudljiv, nemiran, grub.
I sve dok ploviš
Bila bih ti dobro more.
I snaga odraza
Kada dotakneš dno.
Ali ruke su te prazne
Kad ih pružim prema tebi:
...A bez tebe u njima
Ja ne mogu sve to.
+++++++++++++
Pjesme su kutije zarobljenih samoća:
One tek govore život.
(U daljini cestom tutnje auti, kamioni,
Sirena kola hitne pomoći.
U njima ljudi, stvarni ljudi.
U njima misli, život, možda smrt?
Nedostaješ mi, tek tako ti kažem.
Ali ti ne kažem doista, tek poželim reći.
Na horizontu sjedi izmaglica: umorio se zrak.
Od sunca su ostali snažniji samo cvrčci.)
Pjesme su kutije zarobljenih samoća:
One nisu disanje nego zadržani dah.
Pjesme su milijuni malenih smrti.
(Puštam da se život događa drugima.)
Možemo se, na tren, mijenjati za otoke
Kao za sličice.
Ali s otocima nije tako lako,
S otocima postoje pravila:
Moraš zatvoriti oči
- Kako bi dobro osjetio mirise.
Moraš poklopiti uši
- Kako bi dobro uočio boje.
Negdje u sebi moraš sklopku prebaciti
Na ljepotu,
Na ljubav,
Na sve one dobre stvari.
Moraš imati vjere.
Moraš osjetiti da je posebno,
I da, dok si ovdje,
Moj otok pripada tebi.
Možemo se mijenjati za otoke
Kao za sličice.
I u trenu mogu postati i tvoje
Sve životinje i biljke koje žive
Samo na mojim stijenama,
Samo u mojim morima,
Samo pod mojim suncem,
Samo na mojim kišama.
A kada se vratiš jednom na svoj otok…
A kada se vratim jednom na svoj otok…
Oni više nikada neće biti isti.
+++++++++++++++++++++++++
Uhvati me trenutak
Nespremnu da se obranim vještinama
I kroz prste mi prelije neke riječi.
I kao riječi otputujem - kuvertirana.
Ali riječi ponekad padaju predaleko.
Prolete iznad tvoje glave.
Prolete iznad kao ptice.
Moje riječi danima lutaju
Moje riječi skitnice.
U T1 moje namjere
T2 ne-namjere ulij:
I u sasvim malo vremena
Umnožak je jednak - nuli.
Nakon što se, o kraj puta,
Spotaknu pa spadnu - nadanja
Kojima sam omotavala vjeru,
I, otvorena, ishlapi vjera u koju sam
Utisnula ljubav…
I kada bez zaklona koji
Tek privremeno (prividom) štiti
(a čija naplata dolazi sa golemim kamatama razočaranja),
Počnem, napokon, i živjeti lik Sebe u svojem životu
(Otrgnem se od trenutka koji traje
Već predugo zaustavljen, nepromijenjen),
I samostalno, isprva
Tvrdo i tiho:
Korak po korak, prokoračam. Tada
Čini se teško.
Čini se tužno.
Čini se – nikoga nema.
Ali, iznenada
Oči i ruke otkrivaju prozore i ulice,
Oči, ruke neke otkrivaju, ramena i lice
I osmjehe, različite
I tišine, ispunjene; sunce, oblake kišne: život!
Koji se sakrio, obeshrabren mojim zanemarivanjem,
Pred smiješnom vjerom i okrutnom nadom,
Pred ljubavlju
Koja svakako nije bila - ljubav…
Tada
Život prepun života živi sebe, oslobođen:
Život postaje živ unutar mene.
Kao pero bačeno iz visina –
Za ljepotu je dovoljno, sada, samo biti.
++++++++++++++++++++++++++++
Skutrit ću se
U podaskano skrovište.
U središte.
U sebe.
Zabetonirat ću ulaze,
Razrovati prilaze,
Posaditi brzorastuće
Ruže sa milijunima trnova.
Skutrit ću se
Nakon tolikih riječi
Nakon tolikih tišina
Nakon
Nakon
Nakon…
Skutrit ću se
Pritajit ću se
Jedva ću disati
I neću zatrebati ni riječ, niti glas
Unutar sebe
Neće mi se omaknuti pjevati
Niti lutati
Unutar sebe
Bit ću
Tiha
Tiha
Tiha
Kao da me nema.
I neće me biti.
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
