Neki novi ljudi već jutros
Zauzimaju naše pozicije
Smiješe se jedni drugima
Bolje koriste tren.
Pamtit ću zauvijek pravilan
Raspored ulica, malu
Kuću od drveta - prkos
Urbanizaciji.
I još ponešto…
Tužno je kako lako mogu ugasnuti
Velike ideje
I kako se lako snove
Okači o klin.
Nitko nije rekao da će biti bolje…
Ako je doista došlo vrijeme za krenuti dalje -
Ne želim ništa drugo nego krenuti sa njim
++++++++++++++++++++++
Bila bih ti vjera.
Da ne možeš pasti
Kad pod nogama, iznenada,
Osjetiš rub.
Bila bih ti ljubav.
Sve i da do kraja svijeta
Budeš najgore od sebe:
Ćudljiv, nemiran, grub.
I sve dok ploviš
Bila bih ti dobro more.
I snaga odraza
Kada dotakneš dno.
Ali ruke su te prazne
Kad ih pružim prema tebi:
...A bez tebe u njima
Ja ne mogu sve to.
+++++++++++++
Pjesme su kutije zarobljenih samoća:
One tek govore život.
(U daljini cestom tutnje auti, kamioni,
Sirena kola hitne pomoći.
U njima ljudi, stvarni ljudi.
U njima misli, život, možda smrt?
Nedostaješ mi, tek tako ti kažem.
Ali ti ne kažem doista, tek poželim reći.
Na horizontu sjedi izmaglica: umorio se zrak.
Od sunca su ostali snažniji samo cvrčci.)
Pjesme su kutije zarobljenih samoća:
One nisu disanje nego zadržani dah.
Pjesme su milijuni malenih smrti.
(Puštam da se život događa drugima.)
Post je objavljen 24.10.2011. u 18:29 sati.