ponedjeljak, 24.10.2011.

Neki novi ljudi već jutros
Zauzimaju naše pozicije
Smiješe se jedni drugima
Bolje koriste tren.
Pamtit ću zauvijek pravilan
Raspored ulica, malu
Kuću od drveta - prkos
Urbanizaciji.
I još ponešto…

Tužno je kako lako mogu ugasnuti
Velike ideje
I kako se lako snove
Okači o klin.

Nitko nije rekao da će biti bolje…


Ako je doista došlo vrijeme za krenuti dalje -
Ne želim ništa drugo nego krenuti sa njim
++++++++++++++++++++++

Bila bih ti vjera.
Da ne možeš pasti
Kad pod nogama, iznenada,
Osjetiš rub.

Bila bih ti ljubav.
Sve i da do kraja svijeta
Budeš najgore od sebe:
Ćudljiv, nemiran, grub.

I sve dok ploviš
Bila bih ti dobro more.
I snaga odraza
Kada dotakneš dno.


Ali ruke su te prazne
Kad ih pružim prema tebi:

...A bez tebe u njima
Ja ne mogu sve to.

+++++++++++++

Pjesme su kutije zarobljenih samoća:
One tek govore život.
(U daljini cestom tutnje auti, kamioni,
Sirena kola hitne pomoći.
U njima ljudi, stvarni ljudi.
U njima misli, život, možda smrt?
Nedostaješ mi, tek tako ti kažem.
Ali ti ne kažem doista, tek poželim reći.
Na horizontu sjedi izmaglica: umorio se zrak.
Od sunca su ostali snažniji samo cvrčci.)

Pjesme su kutije zarobljenih samoća:
One nisu disanje nego zadržani dah.

Pjesme su milijuni malenih smrti.

(Puštam da se život događa drugima.)

- 18:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....






..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...

a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.

Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.



Linkovi

Pronaći

Samo bih se dignula
i otišla

otišla

otišla

Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++

prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...

samo neka šute
da zadrže ljepotu

prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)

i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove

pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!





Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.



layout


Designer: BallonDesign
Resources |+|