Nakon što se, o kraj puta,
Spotaknu pa spadnu - nadanja
Kojima sam omotavala vjeru,
I, otvorena, ishlapi vjera u koju sam
Utisnula ljubav…
I kada bez zaklona koji
Tek privremeno (prividom) štiti
(a čija naplata dolazi sa golemim kamatama razočaranja),
Počnem, napokon, i živjeti lik Sebe u svojem životu
(Otrgnem se od trenutka koji traje
Već predugo zaustavljen, nepromijenjen),
I samostalno, isprva
Tvrdo i tiho:
Korak po korak, prokoračam. Tada
Čini se teško.
Čini se tužno.
Čini se – nikoga nema.
Ali, iznenada
Oči i ruke otkrivaju prozore i ulice,
Oči, ruke neke otkrivaju, ramena i lice
I osmjehe, različite
I tišine, ispunjene; sunce, oblake kišne: život!
Koji se sakrio, obeshrabren mojim zanemarivanjem,
Pred smiješnom vjerom i okrutnom nadom,
Pred ljubavlju
Koja svakako nije bila - ljubav…
Tada
Život prepun života živi sebe, oslobođen:
Život postaje živ unutar mene.
Kao pero bačeno iz visina –
Za ljepotu je dovoljno, sada, samo biti.
++++++++++++++++++++++++++++
Skutrit ću se
U podaskano skrovište.
U središte.
U sebe.
Zabetonirat ću ulaze,
Razrovati prilaze,
Posaditi brzorastuće
Ruže sa milijunima trnova.
Skutrit ću se
Nakon tolikih riječi
Nakon tolikih tišina
Nakon
Nakon
Nakon…
Skutrit ću se
Pritajit ću se
Jedva ću disati
I neću zatrebati ni riječ, niti glas
Unutar sebe
Neće mi se omaknuti pjevati
Niti lutati
Unutar sebe
Bit ću
Tiha
Tiha
Tiha
Kao da me nema.
I neće me biti.
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
