Nakon što se, o kraj puta,
Spotaknu pa spadnu - nadanja
Kojima sam omotavala vjeru,
I, otvorena, ishlapi vjera u koju sam
Utisnula ljubav…
I kada bez zaklona koji
Tek privremeno (prividom) štiti
(a čija naplata dolazi sa golemim kamatama razočaranja),
Počnem, napokon, i živjeti lik Sebe u svojem životu
(Otrgnem se od trenutka koji traje
Već predugo zaustavljen, nepromijenjen),
I samostalno, isprva
Tvrdo i tiho:
Korak po korak, prokoračam. Tada
Čini se teško.
Čini se tužno.
Čini se – nikoga nema.
Ali, iznenada
Oči i ruke otkrivaju prozore i ulice,
Oči, ruke neke otkrivaju, ramena i lice
I osmjehe, različite
I tišine, ispunjene; sunce, oblake kišne: život!
Koji se sakrio, obeshrabren mojim zanemarivanjem,
Pred smiješnom vjerom i okrutnom nadom,
Pred ljubavlju
Koja svakako nije bila - ljubav…
Tada
Život prepun života živi sebe, oslobođen:
Život postaje živ unutar mene.
Kao pero bačeno iz visina –
Za ljepotu je dovoljno, sada, samo biti.
++++++++++++++++++++++++++++
Skutrit ću se
U podaskano skrovište.
U središte.
U sebe.
Zabetonirat ću ulaze,
Razrovati prilaze,
Posaditi brzorastuće
Ruže sa milijunima trnova.
Skutrit ću se
Nakon tolikih riječi
Nakon tolikih tišina
Nakon
Nakon
Nakon…
Skutrit ću se
Pritajit ću se
Jedva ću disati
I neću zatrebati ni riječ, niti glas
Unutar sebe
Neće mi se omaknuti pjevati
Niti lutati
Unutar sebe
Bit ću
Tiha
Tiha
Tiha
Kao da me nema.
I neće me biti.
Post je objavljen 24.10.2011. u 18:24 sati.