Možemo se, na tren, mijenjati za otoke
Kao za sličice.
Ali s otocima nije tako lako,
S otocima postoje pravila:
Moraš zatvoriti oči
- Kako bi dobro osjetio mirise.
Moraš poklopiti uši
- Kako bi dobro uočio boje.
Negdje u sebi moraš sklopku prebaciti
Na ljepotu,
Na ljubav,
Na sve one dobre stvari.
Moraš imati vjere.
Moraš osjetiti da je posebno,
I da, dok si ovdje,
Moj otok pripada tebi.
Možemo se mijenjati za otoke
Kao za sličice.
I u trenu mogu postati i tvoje
Sve životinje i biljke koje žive
Samo na mojim stijenama,
Samo u mojim morima,
Samo pod mojim suncem,
Samo na mojim kišama.
A kada se vratiš jednom na svoj otok…
A kada se vratim jednom na svoj otok…
Oni više nikada neće biti isti.
+++++++++++++++++++++++++
Uhvati me trenutak
Nespremnu da se obranim vještinama
I kroz prste mi prelije neke riječi.
I kao riječi otputujem - kuvertirana.
Ali riječi ponekad padaju predaleko.
Prolete iznad tvoje glave.
Prolete iznad kao ptice.
Moje riječi danima lutaju
Moje riječi skitnice.
U T1 moje namjere
T2 ne-namjere ulij:
I u sasvim malo vremena
Umnožak je jednak - nuli.
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
