Još imaš tu moć
riječima raniti me
pa ostaviti da ozdravljam
kao da nisam svjesna
gdje mi je mjesto u tvome životu
a ja znam i predobro koliko si daleko
i da takv želiš ostati.
I svaka pouka o lijeku
vraća me dalje od početka
jer sam potpuno bespredmetana
kao činjenica o kojoj se ne raspravlja
već se izdvaja da ne remeti tijek misli
u kojima nema mjesta bespotrebnim stvarima
da bi pogled u prošlost ostao čist i neokaljan.
I sve se izbriše iz sjećanja
samo nezreli u njima pronalaze čega više nema.
A ja svaki puta dok se prematam trgam kraste
da površinu duše prekrije zdrava krv
mada me s njom svaki dan sve jače i jače
preplavljuje smrt u zrncima...
Nikada nisam bila u tako praznom prostoru bez zvuka
bez da u meni svira ili plače, bez da diše ili jeca
bez da te nema...
sasvim je to pogodno mjesto za misli koje bole
i koje nemaju kraj pa prolaze na vrtuljku
a kada zatvorim oči slike ne promiču
već osjećam da lebde i među zidovima titraju
i tvoj izgubljen obris pojavljuje se i među njima nestaje
i zove da ga slijedim po tom osjećaju.
što li sam propustila lutajući sve ovo vrijeme?
Jednu ljubav, jedan život
nježnost koja se svakoga dana rađa i umire
tamo gdje se rasipa svjetlost po sobama kojima hodaš
daleko, daleko od mene…
+++++++++++++
Pospremila sam već odavno sve u svoje misli
zapakirala i svezala vrpcom
pa ostavila kraj vrata
kada pođem da ponesem...
ne znam kada će to biti.
jednom zasigurno
kada osjetim da vrijeme je
da iz žila ispustim zadnju kap tebe
i iscijedim život koji i nije bio moj
koji i nije bio život
samo sjećanja u slijedu
bez prostora za predah
beskonačno trajanje u vremenu
koje nisam željela u svome tkivu.
I kada mi potečeš u tankom mlazu
tjerana otkucajima iz zatvorenog kruga
znati ćeš da sam na odlasku
iz svijeta koji i nije bio moj
koji i nije bio svijet
kakvog sam željela za sebe.
....
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
