Još imaš tu moć
riječima raniti me
pa ostaviti da ozdravljam
kao da nisam svjesna
gdje mi je mjesto u tvome životu
a ja znam i predobro koliko si daleko
i da takv želiš ostati.
I svaka pouka o lijeku
vraća me dalje od početka
jer sam potpuno bespredmetana
kao činjenica o kojoj se ne raspravlja
već se izdvaja da ne remeti tijek misli
u kojima nema mjesta bespotrebnim stvarima
da bi pogled u prošlost ostao čist i neokaljan.
I sve se izbriše iz sjećanja
samo nezreli u njima pronalaze čega više nema.
A ja svaki puta dok se prematam trgam kraste
da površinu duše prekrije zdrava krv
mada me s njom svaki dan sve jače i jače
preplavljuje smrt u zrncima...
Nikada nisam bila u tako praznom prostoru bez zvuka
bez da u meni svira ili plače, bez da diše ili jeca
bez da te nema...
sasvim je to pogodno mjesto za misli koje bole
i koje nemaju kraj pa prolaze na vrtuljku
a kada zatvorim oči slike ne promiču
već osjećam da lebde i među zidovima titraju
i tvoj izgubljen obris pojavljuje se i među njima nestaje
i zove da ga slijedim po tom osjećaju.
što li sam propustila lutajući sve ovo vrijeme?
Jednu ljubav, jedan život
nježnost koja se svakoga dana rađa i umire
tamo gdje se rasipa svjetlost po sobama kojima hodaš
daleko, daleko od mene…
+++++++++++++
Pospremila sam već odavno sve u svoje misli
zapakirala i svezala vrpcom
pa ostavila kraj vrata
kada pođem da ponesem...
ne znam kada će to biti.
jednom zasigurno
kada osjetim da vrijeme je
da iz žila ispustim zadnju kap tebe
i iscijedim život koji i nije bio moj
koji i nije bio život
samo sjećanja u slijedu
bez prostora za predah
beskonačno trajanje u vremenu
koje nisam željela u svome tkivu.
I kada mi potečeš u tankom mlazu
tjerana otkucajima iz zatvorenog kruga
znati ćeš da sam na odlasku
iz svijeta koji i nije bio moj
koji i nije bio svijet
kakvog sam željela za sebe.
....
Post je objavljen 13.12.2010. u 03:29 sati.