Ponekad se pojavi zaboravljeni lik
iza posivjele drvene maske
ostavljen u bespućima nepomirenih očekivanja
samo izmišljenih ljudski ideal.
Tužne, rezignirane oči se probude
vrebaju u poznatom istrošenom pogledu
oko dubokih bora na čela
i traže bar tren zadovoljštine.
A prazan je uzavreli prostor ljudi,
kao da gleda kroz sve i već zna,
predobro pozna sve izgovorene riječi
zakotrljane niz padinu nesvjesne ispraznosti.
Ostaje uvijek sa s krive strane maske,
bodući oštrim iglama u vrelo grlo,
koje proždire sebe samo
u neizgovorenom kriku potrebe, bunta i istine …..
Bol ne-postignuća se iscrtana
po blijedim bojama mrtve freske lica
oriše iznutra još jedan duboki trag
prolaznosti uzaludno provedenog vremena.
Zgrčeni mišići ošita zategnuti u još jedan krivi stav
u zadnjem zakutku skladišta pamćenja stanica
pospremaju još jedno tiho, nikad izrečeno
neostvareno očekivanje, zvano neimenovano razočaranje.
Luzer i isposnik, nikad zadovoljan i zadovoljen,
gurnut u duboke tamnice podsvijesti,
da ne kvari zabavu svim ostalima,
manje zahtjevnim sretnicima moje lude kuće.
Samo se bešumno povuče u svoju tamnicu,
jednako naglo kao što je i došao,
zaboravljen od Njegovog Veličanstva Ega
i naprednog Mislioca u prednjem režnju mozga.
Samo još moje lude i zabavljači
u rijetkim pokušajima za cjelovitom zabavom
prizovu sjećanja na utamničenog istraživača
da bi kroz gorke skrivene šale, rekle istinu.
I nitko se na njih ne obazire,
slijedeći putanju zvuka bogohulne molitve
svakodnevnom materijalnom bogu.
No u dubokom mraku i zaboravu,
osamljeni čovjek prkosnog osmjeha
zbog gorke pobjede nad ispraznosti prolaznih igra,
ostaje zauvijek u vječnoj molitvi
za nedozrelu, sretnu i zaigranu djecu,
koja njegov tužni pogled izbjegavaju...
Post je objavljen 07.12.2010. u 03:46 sati.