Ponekad se pojavi zaboravljeni lik
iza posivjele drvene maske
ostavljen u bespućima nepomirenih očekivanja
samo izmišljenih ljudski ideal.
Tužne, rezignirane oči se probude
vrebaju u poznatom istrošenom pogledu
oko dubokih bora na čela
i traže bar tren zadovoljštine.
A prazan je uzavreli prostor ljudi,
kao da gleda kroz sve i već zna,
predobro pozna sve izgovorene riječi
zakotrljane niz padinu nesvjesne ispraznosti.
Ostaje uvijek sa s krive strane maske,
bodući oštrim iglama u vrelo grlo,
koje proždire sebe samo
u neizgovorenom kriku potrebe, bunta i istine …..
Bol ne-postignuća se iscrtana
po blijedim bojama mrtve freske lica
oriše iznutra još jedan duboki trag
prolaznosti uzaludno provedenog vremena.
Zgrčeni mišići ošita zategnuti u još jedan krivi stav
u zadnjem zakutku skladišta pamćenja stanica
pospremaju još jedno tiho, nikad izrečeno
neostvareno očekivanje, zvano neimenovano razočaranje.
Luzer i isposnik, nikad zadovoljan i zadovoljen,
gurnut u duboke tamnice podsvijesti,
da ne kvari zabavu svim ostalima,
manje zahtjevnim sretnicima moje lude kuće.
Samo se bešumno povuče u svoju tamnicu,
jednako naglo kao što je i došao,
zaboravljen od Njegovog Veličanstva Ega
i naprednog Mislioca u prednjem režnju mozga.
Samo još moje lude i zabavljači
u rijetkim pokušajima za cjelovitom zabavom
prizovu sjećanja na utamničenog istraživača
da bi kroz gorke skrivene šale, rekle istinu.
I nitko se na njih ne obazire,
slijedeći putanju zvuka bogohulne molitve
svakodnevnom materijalnom bogu.
No u dubokom mraku i zaboravu,
osamljeni čovjek prkosnog osmjeha
zbog gorke pobjede nad ispraznosti prolaznih igra,
ostaje zauvijek u vječnoj molitvi
za nedozrelu, sretnu i zaigranu djecu,
koja njegov tužni pogled izbjegavaju...
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
