Zrak se punio svilom,
u komadićima čipkasta stakla ogledalo se praskozorje,
čudnovata svjetlina okna razdanjivala je Tvoj lik.
Koje li neprotežnosti, pomislih.
Koje li bolne obujmljenosti Tvojom blizinom,
pomislih još.
U tami koja nikad iskreno nije popuštala,
u tami koja je oduvijek nemilosrdno privlačila sebi,
u tim njenim zakučastim očima bez pogleda, tako
praznim, tako mrtvim, i tijelu što od prvog udaha
prokleto jezdi prema vlastitom rasapu,
nazirem obrise slučajnosti,
nijeme i mnogolike.
Da, zrak se punio svilom, a
ptice su kriještale na umrtvljenim jezicima
umrtvljenih naroda jezivo i uporno,
sumnjivo neodoljivo, saveznici kreposti piljili su
u Mjesec; mekan i bespomoćan.
Kako li sam se samo uspjela zaljubiti u Tebe,
kašljucavog muškarca, pomislih.
I kada, zašto, na koliko dugo, pomislih još, pogleda
zamućenog od ljubavi.
Zrak se punio svilom,
mirisalo je na sreću, vlažnu zemlju plodonosnu,
mirisalo je na med.
I spiralne su se magluštine vukle smeteno, a tašto,
preko tako živih, a tako mrtvih tijela.
Kojih li besmislica, pomislih.
I kojih li uzaludnih uzaludnosti, pomislih još. Mrtvih
svetkovina.
Nešto posve neshvatljivo razlijevalo se zrakom;
gospodin Isušenost mlitavih pokreta i neprimjereno
dječjih crta lica i gospođa Ispijenost, otrgnuta od
sebe same kao strano tkivo – pijem u njihovo ime
i u ime prašnjavosti vremena.
Dolje niz ulicu slijevala se tragika (i još se uvijek slijeva),
epidemija plača, zrak prepunjen jodom jalovosti.
A na dlanu čarobnjaka... gle: rasplesao se
jasminov grm. Svijet iznova.
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
