Zrak se punio svilom,
u komadićima čipkasta stakla ogledalo se praskozorje,
čudnovata svjetlina okna razdanjivala je Tvoj lik.
Koje li neprotežnosti, pomislih.
Koje li bolne obujmljenosti Tvojom blizinom,
pomislih još.
U tami koja nikad iskreno nije popuštala,
u tami koja je oduvijek nemilosrdno privlačila sebi,
u tim njenim zakučastim očima bez pogleda, tako
praznim, tako mrtvim, i tijelu što od prvog udaha
prokleto jezdi prema vlastitom rasapu,
nazirem obrise slučajnosti,
nijeme i mnogolike.
Da, zrak se punio svilom, a
ptice su kriještale na umrtvljenim jezicima
umrtvljenih naroda jezivo i uporno,
sumnjivo neodoljivo, saveznici kreposti piljili su
u Mjesec; mekan i bespomoćan.
Kako li sam se samo uspjela zaljubiti u Tebe,
kašljucavog muškarca, pomislih.
I kada, zašto, na koliko dugo, pomislih još, pogleda
zamućenog od ljubavi.
Zrak se punio svilom,
mirisalo je na sreću, vlažnu zemlju plodonosnu,
mirisalo je na med.
I spiralne su se magluštine vukle smeteno, a tašto,
preko tako živih, a tako mrtvih tijela.
Kojih li besmislica, pomislih.
I kojih li uzaludnih uzaludnosti, pomislih još. Mrtvih
svetkovina.
Nešto posve neshvatljivo razlijevalo se zrakom;
gospodin Isušenost mlitavih pokreta i neprimjereno
dječjih crta lica i gospođa Ispijenost, otrgnuta od
sebe same kao strano tkivo – pijem u njihovo ime
i u ime prašnjavosti vremena.
Dolje niz ulicu slijevala se tragika (i još se uvijek slijeva),
epidemija plača, zrak prepunjen jodom jalovosti.
A na dlanu čarobnjaka... gle: rasplesao se
jasminov grm. Svijet iznova.