Ti mi pišeš svakodnevno
Pomno odabranim, mirisnim i lijepim riječima.
U njima
Raspoznajem linije tvoga portreta;
Oslikavaš mi svoje krajolike.
A onda mi šapneš
Onako, kurzivom:
Nisam to još nikome rekao - pa potom
Nemoj to nikome reći.
Neću, ne brini…
Tvoje riječi spremam u
Čuvanu škrinjicu tajni mojih misli:
Mjesto gdje se sastaju ili lutaju…
Gdje oslobođene grade
Neki novi svijet…
+++++++++
Dok promiče još jedan dan u ovom sivilu mogućnosti
Kao uljez, tajno i bez da ostavim trag
Lutam mislima, slijedim neke davno napuštene stope
I prisjećam se kako je bilo… željeti:
Zrak svježinom ispunjava dan i…
Gotovo nesnosan polet u grudima i…
Da želim sunce bih mogla stisnuti u svojoj šaci…
Kiša tada znači dodir… miris zemlje… miris snova…
Prisjećam se kako je bilo… željeti:
Jedan korak kao korak od sedam milja dug
Jedan skok kao skok preko duge, odmjeren
I let, lagan, treperav i vječan…
Let preko svijesti…
I promiče još jedan dan u ovom sivilu mogućnosti...
++++++++
Kada sivilo postane neopažajuća konstanta:
Njegovi minimalni pomaci u tonu
Ponekad zagubljeni u izmaglici…
I kada ono postane uobičajenost;
Apsolutna točka od koje se broji,
Neki pretpostavljeni oblik normalnosti…
Tada se,
Kao neželjeni propust,
Ili možda namjerni trik…
Dogodi malo otkrhnuće:
Prosijavanje čistoće
Plavetnila;
Dogodi se iznenadno prisjećanje
Na lijepo.
++++++++++
Kako da ti objasnim svoju samoću?
Kao nedostižnu težnju za blizinom?
Kao vječno pomičnu granicu za sreću?
Kao usamljenost?
Kao tugu?
I što da ti pričam kada me promatraš
Zagledanu u neke daljine, pomalo odsutnu…
Što da ti kažem a što bi od šutnje bolje
Moglo govoriti... istinu?
Kako da ti objasnim da možda postoji greška
Unutar mene;
Uzaludno traganje posoljeno nadom
I čežnjom za, možda, ne postojećim…
(osjetiš li tu nadu?)
Kako da ti objasnim miris usamljenog jutra
Sakriven u žamoru mnoštva
Sakriven i iza mojeg vlastitog glasa…
I dodir samoće na sklopljenim vjeđama
Lica podignutog prema zvijezdama
(kao da im sjaj i hladnoća, daljina i tišina,
Kao jedini suputnici istosti
pronalaze dom u mojim njedrima).
I što da ti kažem… kako bi me mogao shvatiti
(jer ja ne posustajem u nadi da su neke zvijezde
možda sasvim blizu)
I da bi mogao, makar na tren,
Naslutiti… pa šutjeti…
mojom tišinom.
++++++++
A u mojoj glavi…
U polici misli…
Tamo gdje si…
Ono struže hrapavom, neugodom površinom
I uništava sva moja nastojanja da te pred sobom
Branim.
Pa, kao… možda i pa, kao nije…
I…kao… je, a opet, možda bit će…
Ali padaju te riječi kao strugotine…
U vjetar slutnje
I tišine…
I sada bih tako... tako rado...
Da te ne volim.
Ali je valjda i toj ljubavi
Pa doista slijepoj i glupoj…
Jednostavno previše… i…
Jednostavno… premalo…
Sačuvaj me kroz moje riječi
Negdje u mirnim predgrađima svijesti…
Ili me zaboravi… ma,
Učini kako želiš.
I baš kao uvijek…
I baš kao uvijek na kraju…
...grlim te
poljupcima.
++++++++
I kada izgovoriš posljednju riječ
U trenu prije nego li te izgubim iz vida
Prije nego svatko od nas krene svojim putem:
Zaustavlja se vrijeme
Kao na čudnom satu u partiji šaha:
Upali se odmak koji protječe bez tebe
I to nije vrijeme… tek je privid:
Ljudi, situacije, svi ti razgovori
Tinjaju u golemoj vremenskoj pauzi.
Ššššššš… vidiš li?
Moje vrijeme i sada miruje bez tebe …
Ja ne starim, ja se ne mijenjam, svijet zapravo stoji…
Kako znam da je tako?
Jer uvijek kad se sretnemo
(bez obzira na to koliko dugi bili ti
periodi lažnog vremena) mi uvijek nekako uspijevamo
Nastaviti gdje smo stali:
Onakvi isti…
Onakvi svoji…
Približit ću donje kapke gornjima
I pogledati kroz tanku liniju
Prema svijetu:
Kroz koprenu trepavica
Prolazit će samo bitno
(ma, zaboravi detalje…)
Tako, mislim, rade oni mudri…
Ne, nije to nevino zavaravanje… nego
Težak, svjestan odabir:
Zaustaviti… nebitno
Na ulazu u 'moje unutra'
++++
Sada kada za tebe znam i kada te znam…
Sačuvat ću te u sebi… zauvijek.
Da postaneš, bez svjesne namjere, dio mene
Neizbrisiv, neodjeljiv… moj.
Ma, nije važno… ako me ne prepoznaješ sada…
Ovo je tek jedna malena planeta,
Jedan život, posve kratkog vijeka…
Srest ćemo se…
Jednom… poslije svega.
I tada… tada ću ti znati reći,
Sve što ti nisam znala sada…
I tada… tada ćeš moći čuti
I iza ovih nevješto uhvaćenih misli...
Gomilu tišine koja nježno šuti
Onaj duboki prostor iza riječi…
+++++++++
Otpuhnut ću riječi s dlana:
Neka polete u vjetar!
Više ionako
Ne služe ničemu…
Svojim lakim letom
Neka otežaju tu nemoć
Koju zadržavam u sebi…
Neizrecivu…
I tako… dan po dan
Nizat će se vrijeme
Na nezahvalnom lancu od
Karika nužnosti…
I prešutjet ću ti,
Jer ću znati da to želiš,
I najmanje tragove
Ljubavi.
I možda svanuti će jutro
Kad poželjet ćeš…
Da... mi budeš…
…netko… no...
Možda... u tom jutru
Punom čežnje i praznine…
Bit ću već…
…daleko.
+++++++++
Promatram te… i kada te poželim dotaknuti
Osjetim neki nemir, kao strah:
Što ako te dotaknem i čarolija prestane
A u praznoj sobi ostanem stajati
Posve sama, tiha
Utopljena u kajanju…
Promatram te
U tišini dana u protjecanju…
Pokušavam disati što pliće
Udišući te duboko…
Pokušavam ne biti uzrok promijene
Koja bi te pobrisala iz moje stvarnosti.
Pokušavam zaustaviti napredovanje vremena
Jer ne znam što bi mi ono donijelo…
Promatram te
Diveći se skladnosti tvojega lica;
Prepoznajući svoj odraz u tvojim zjenicama;
Prepoznajući sebe u tebi…
Dok u mislima nevješto
Preklapam naše snove.
Krenem tako… prema dućanu na uglu ulice
Ma, sasvim nevažan čin…
Ali poklopi se neki miris
Te zime, paljevine, vlage… što ja znam…
I osjetim se
Odjednom zaboravljeno malenom
Sa teškom torbom na leđima
Kako pokušavam ubrzati korake…
Uzalud… uzalud… sklisko je a ja…
Kasnim... kasnim... previše kasnim...
Pa osjetim to pradavno, ustrašeno srce
Kako zakuca snažno, iznova
U mojim grudima.
+++++++++
Krenula sam mislima
Prema razlistalim krošnjama
Toplini sunca
Nogama prekriženim u gležnjevima
I jutru… tako ranom
Da se niti samo još nije
Stiglo probuditi.
Krenula sam mislima
Baš kao što uvijek krećem kad osjećam
Neugodno pritiskanje stvarnosti na sljepoočnice…
I tada…
Prebacim sklopku na unutarnja putovanja
I tako…
Živim svoje živote isprekidano paralelno
I prešutim si…
Tu sitnu… laž.
++++++++
Često...
Zapisujem misli u futuru.
(Otputovat ću.
Ostavljat ću.
Približit ću.
Sačuvat ću.)
No, to kao da i ne zanima moju sadašnjost:
Nada futura, nepobitnost perfekta...
Utapaju se tek u nesvršeni glagol
Opipljivog, no često monotonog, prezenta:
'Jesam'. Od 'Biti'…
Varljivog infinitiva odozgora -
Posljedice, sada već davnog, imperativa
Stvaraoca i promatrača.
++++++++++
Otputovat ću noćnim vlakom u ledene predjele
Na stanicama… onako kako se nižu, postepeno
Ostavljat ću komadiće sebe, sve
Dok me ne bude,
Dok se potpuno ne zaboravim.
Jer, danas želim…
Da mi se svijet ponovo otvori
Kao bijela ploha, netaknuta
Na kojoj ću moći slikati nekim novim potezima…
Iznova… iznova… iznova…
Možda istim onim bojama…
A onda opet sve
Prebojiti u
Bijelo.
Postala sam nevidljiva i levitiram....u prostoru...
medu prostorom
....
izmedu krosanja drveca...
iznad hrpetine lisca...
ispod crvenog mjeseca...
ili sam oduvijek bila nevidljiva...pomalo,mislim si,i jedno i drugo...
Tesko me je bas ne zamijetiti...
Mozda bih trebala,pofarbati kosu i staviti potpetice
ili se smijati onako kako ONI ocekuju od mene
mozda misliti na nacin kako su ONI to zamislili
ili disati kako Oni ZELE da disem...ili mozda ne disati uopce...
ima tu podosta kombinacija,ali nije to toliko niti poanta...
Nisam lutka na koncima,niti sam lutka opcenito...nisam stvar,zrak,prasina,nistica...
postojim,tu sam..primjetna,ne primjetna nije niti bitno...
Postojim
i po tome
ne zelim da kopaju po meni svojim rukama..
mislima
jezikom
umom...
postojanjem...
Takva sam kakva jesam,nekome ipak posebna...
Pustite me da jednostavno budem ja....
Sagradila sam SVOJ MALENI SVIJET..koliko god se tako ne cini..i unutra su pohranjeni svi oni koji tamo zasluzuju biti..Tamo sam onakva kakva sam oduvijek trebala biti...Kazu kako sam po prirodi predobra osoba i zato mi se dogadaju stvari koje se inace drugima ne dogadaju ili ne bi trebale dogadati..
Vrijeme je da to promjenimo...
The end
odog spavati
Dugo nisam pisala.
Mozak mi je pretrpan stvarima,problemima,ljudima...zauzeta sam s toliko toga,da jednostavno nemam vremena,ali ono najvaznije,neovisno svemu..nemam inspiracije..
Zanimljivo je kako ljudi uvijek obrate paznju na neke ne namjerne stvari kojima ih ja,kako oni kazu,razocaram..a sto je sa mnom?
Misli li ili pita li tko mene,tko je mene razocarao do sada..tko je mene povrijedio...???
Kada bih mogla,izgradila bih sama sebi kolibicu i tamo se izolirala od svijeta...Previse je toga o cemu bih voljela pisati,ali mozda drugi put.
Sada bih trebala smisliti neki upecatljiv kraj...Idem spavati..
The end
Jedan je bio put
samo ravno , bez skretanja
bez straha od pada u bezdan
branici nad provalijama
Bez osvrtanja za sobom
Bio je jednom i kratko ...
u očima njegovim jedini put ,
mojima , optička varka
Kroz šume gluposti
rijeke optužbi nepremostive
svatko sa svoje obale
nikad uistinu na putanji istoj
ruke njegove nesigurno utočište ,
nikad luka spokoja
Imitacija života u suvišnom trajanju
A toliki putevi , putokazi , raskršća
ne zovu , ne tjeraju naprijed
ravnodušnost pobijedila nadanje
i ne zanima je postoji li
i gdje pravi je put
+++
Bujica riječi huči ljušturom uma
urušava obale neučvršćene
već i nepostojeće granice stiha potaplja
preko svih brana se pretače
Na sve strane riječi , ptice goluždrave ,
iz gnijezda u ponor konačnosti padaju
krila nespremna za let
Zar to je sve i nema više ?
Zabraniti treba bajke i priče
i kazniti svakog koji pjesme
o ljubavi besmrtnoj piše
Tko upozna ljubav kakvoj stihove niže ?
Bujica riječi a sve nedorečene
I stihova već previše
u pustinju duša što lutaju
prolijanih ... neprepoznatih
nadmoćna zrnca su pijeska
sobe bez ključa , prozora i vrata
a pitanja još bezbroj u zraku
Jeke nema , ni odgovora
samo bujica riječi i ljubav uzaludna
++++
Vrijeme je , naivna ludo da sebi objaviš rat
ognjem i mačem protiv sebe kreneš
da ne misliš da njemu si
ono što on je tebi
da vatrom pročistiš um
želje na zgarištu pogaziš
i mačem sasječeš nadu
što stihom je hraniš i snom
Vrijeme je , dvorska ludo
da shvatiš da to je to
i nema više od toga
pustiš nek nosi te struja kao i druge
Sa onim čim svi pune usta , oprosti se
a sa sobom se...nakon rata...ako preživiš ,
u apatiji tihoj zauvijek pomiri...
Na livadu usahlu
sprženu beznađem
tjeram riječi - janjad bijelu na klanje
Krotko i nevino , bez presude
pred nož oštar staju
Krvlju obojene travke
i leptiri žarko crveni
počast im odaju u tišini mukloj
Ko pokošene sječivom sjajnim
padaju riječi izgovorene
Na boru crnom
davno s juga pristiglim
valova šum i cvrčaka tužaljka
Zraka sunca zamrla na dlanovima
U mrtvom domu sjeta počiva
+++++++++++
Leave me out with the waste, this is not what I do
It's the wrong kind of place to be thinking of you
It's the wrong time for somebody new
It's a small crime and I got no excuse
And is that all right, yeah?
I give my gun away when it's loaded
Is that all right, yeah?
If you don't shoot it how am I supposed to hold it?
Is that all right, yeah?
I give my gun away when it's loaded
Is that all right, yeah, with you?
Koliko promjene moramo uložiti sami u sebe da bi nas drugi više prihvatili ili voljeli?
Koliko "sebe" moramo podrediti drugima ?
Koliko "Mi" trebamo prestati biti da bi oni ostali bili zadovoljniji?
Kažu kako je ljubav jednostavna stvar,samo ju oni ,laički rečeno BLESAVI ,kompliciraju.
Kadkad,kad sagledam sebe ,ovaku kakva sam sada,shvaćam koliko sam se zapostavila i podredila drugima,onim što oni žele od mene i za mene,onim što se njima čini prikladnijim...postala sam lutka čije konca svatko od tih "ljudi" vuče na svoju stranu ...
Čemu sve to?Zašto ja zapravo živim svoj život?Da se podređujem?Da se uporno pretvaram da sam netko drugi?
Da se svakim svojim udisajem pravdam tom "nekome" zbog toga što jesam ili nisam..?
Toliko misi i riječi trenutno po mojoj glavi..Kada sam krenula tipkati,točno sam imala u glavi riječi koje cu ispaliti na papir...sada ...kao da su postale nijeme..
Umorna sam..zaista sam umorna od podređivanja drugima,slušajuci konstantno gluposti " tko je sto čuo..tko što priča..tko što ,laički rečeno sere po meni..."
Ljudi koji nikad ništa lijepo ili pozitivno nisu napravili u svom životu sad su se mene uhvatili..ok ako im je to drago neka ispune svoje bijedne živote mojim imenom i neka si pričaju što god im drago,ako će im to pomoći da se lakše gledaju u ogledalo ili pak da se možda osjećaju vrijednije...ali ...
Sad se tu postavlja ono pitanje zbog kojeg sam sama krenula pisati ovaj post...AKO TI JE NETKO RECIMO PRIJATELJ,OČEKUJE OD TEBE DA GA PRIHVATIŠ SA SVIM MANAMA I KVALITETAMA KOJE IMA,TI MU DAJEŠ SRCE,ISKREN SI ,CIJENIŠ SVAKI VAŠ RAZGOVOR,VRIJEME...SVE ŠTO DJELITE,A ONDA SE DESI DA TA OSOBA ZBOG NEKIH "XY" ASPEKATA POČNE SUMNJATI U TEBE ..DA LI TI JE TA OSOBA ZAISTA PRIJATELJ??
Ovo su tako banalne i glupave stvari..dječije moram priznati čak..međutim,koliko god sam navikla na tako nešto u svom životu,jer me zbog moje dobrote već godinama iskorištavaju...svejedno ,da li to bio prvi ili sto prvi puta,svejedno zaboli.Dosta mi je i umorna sam od toga da ja konstantno moram nekog uvjeravati u to tko sam i što sam.. i koliko god mi to teško pada,rađe ću se maknuti od tih osoba koliko god mi to bolno bilo,nego trpiti daljnja ponižavanja ...a objašnjavajući sebe i pravdajući sebe svojim tzv prijateljima,da,ponižavam se.
U svom sam životu prošla previše toga..uspona i padova.Najviše i najčešće su to bili padovi, i zaista mi ne treba više da se zbog ikog osjećam ne vrijednom..jer ja svoju vrijednost najbolje poznajem i ZNAM da sam daleko vrijednija od svih onih koji me okružuju...
Toliko toga bih sada mogla napisati...ali nema smisla..poanta je ta da...
Ostavite me na jebenom miru...znam,vulgarna sam i bezobrazna ,ali ostavite mene i moj svijet na miru..
živci su mi sve tanji..pretvaram se u ono što nikad nisam željela biti...i stvarno mi je lagano dosta svega...
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
