Krenem tako… prema dućanu na uglu ulice
Ma, sasvim nevažan čin…
Ali poklopi se neki miris
Te zime, paljevine, vlage… što ja znam…
I osjetim se
Odjednom zaboravljeno malenom
Sa teškom torbom na leđima
Kako pokušavam ubrzati korake…
Uzalud… uzalud… sklisko je a ja…
Kasnim... kasnim... previše kasnim...
Pa osjetim to pradavno, ustrašeno srce
Kako zakuca snažno, iznova
U mojim grudima.
+++++++++
Krenula sam mislima
Prema razlistalim krošnjama
Toplini sunca
Nogama prekriženim u gležnjevima
I jutru… tako ranom
Da se niti samo još nije
Stiglo probuditi.
Krenula sam mislima
Baš kao što uvijek krećem kad osjećam
Neugodno pritiskanje stvarnosti na sljepoočnice…
I tada…
Prebacim sklopku na unutarnja putovanja
I tako…
Živim svoje živote isprekidano paralelno
I prešutim si…
Tu sitnu… laž.
++++++++
Često...
Zapisujem misli u futuru.
(Otputovat ću.
Ostavljat ću.
Približit ću.
Sačuvat ću.)
No, to kao da i ne zanima moju sadašnjost:
Nada futura, nepobitnost perfekta...
Utapaju se tek u nesvršeni glagol
Opipljivog, no često monotonog, prezenta:
'Jesam'. Od 'Biti'…
Varljivog infinitiva odozgora -
Posljedice, sada već davnog, imperativa
Stvaraoca i promatrača.
++++++++++
Otputovat ću noćnim vlakom u ledene predjele
Na stanicama… onako kako se nižu, postepeno
Ostavljat ću komadiće sebe, sve
Dok me ne bude,
Dok se potpuno ne zaboravim.
Jer, danas želim…
Da mi se svijet ponovo otvori
Kao bijela ploha, netaknuta
Na kojoj ću moći slikati nekim novim potezima…
Iznova… iznova… iznova…
Možda istim onim bojama…
A onda opet sve
Prebojiti u
Bijelo.
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
