Krenem tako… prema dućanu na uglu ulice
Ma, sasvim nevažan čin…
Ali poklopi se neki miris
Te zime, paljevine, vlage… što ja znam…
I osjetim se
Odjednom zaboravljeno malenom
Sa teškom torbom na leđima
Kako pokušavam ubrzati korake…
Uzalud… uzalud… sklisko je a ja…
Kasnim... kasnim... previše kasnim...
Pa osjetim to pradavno, ustrašeno srce
Kako zakuca snažno, iznova
U mojim grudima.
+++++++++
Krenula sam mislima
Prema razlistalim krošnjama
Toplini sunca
Nogama prekriženim u gležnjevima
I jutru… tako ranom
Da se niti samo još nije
Stiglo probuditi.
Krenula sam mislima
Baš kao što uvijek krećem kad osjećam
Neugodno pritiskanje stvarnosti na sljepoočnice…
I tada…
Prebacim sklopku na unutarnja putovanja
I tako…
Živim svoje živote isprekidano paralelno
I prešutim si…
Tu sitnu… laž.
++++++++
Često...
Zapisujem misli u futuru.
(Otputovat ću.
Ostavljat ću.
Približit ću.
Sačuvat ću.)
No, to kao da i ne zanima moju sadašnjost:
Nada futura, nepobitnost perfekta...
Utapaju se tek u nesvršeni glagol
Opipljivog, no često monotonog, prezenta:
'Jesam'. Od 'Biti'…
Varljivog infinitiva odozgora -
Posljedice, sada već davnog, imperativa
Stvaraoca i promatrača.
++++++++++
Otputovat ću noćnim vlakom u ledene predjele
Na stanicama… onako kako se nižu, postepeno
Ostavljat ću komadiće sebe, sve
Dok me ne bude,
Dok se potpuno ne zaboravim.
Jer, danas želim…
Da mi se svijet ponovo otvori
Kao bijela ploha, netaknuta
Na kojoj ću moći slikati nekim novim potezima…
Iznova… iznova… iznova…
Možda istim onim bojama…
A onda opet sve
Prebojiti u
Bijelo.
Post je objavljen 22.11.2010. u 04:02 sati.