nedjelja, 07.11.2010.

Neka noćna...

Leave me out with the waste, this is not what I do
It's the wrong kind of place to be thinking of you
It's the wrong time for somebody new
It's a small crime and I got no excuse
And is that all right, yeah?
I give my gun away when it's loaded
Is that all right, yeah?
If you don't shoot it how am I supposed to hold it?
Is that all right, yeah?
I give my gun away when it's loaded
Is that all right, yeah, with you?


Koliko promjene moramo uložiti sami u sebe da bi nas drugi više prihvatili ili voljeli?
Koliko "sebe" moramo podrediti drugima ?
Koliko "Mi" trebamo prestati biti da bi oni ostali bili zadovoljniji?

Kažu kako je ljubav jednostavna stvar,samo ju oni ,laički rečeno BLESAVI ,kompliciraju.

Kadkad,kad sagledam sebe ,ovaku kakva sam sada,shvaćam koliko sam se zapostavila i podredila drugima,onim što oni žele od mene i za mene,onim što se njima čini prikladnijim...postala sam lutka čije konca svatko od tih "ljudi" vuče na svoju stranu ...

Čemu sve to?Zašto ja zapravo živim svoj život?Da se podređujem?Da se uporno pretvaram da sam netko drugi?
Da se svakim svojim udisajem pravdam tom "nekome" zbog toga što jesam ili nisam..?
Toliko misi i riječi trenutno po mojoj glavi..Kada sam krenula tipkati,točno sam imala u glavi riječi koje cu ispaliti na papir...sada ...kao da su postale nijeme..

Umorna sam..zaista sam umorna od podređivanja drugima,slušajuci konstantno gluposti " tko je sto čuo..tko što priča..tko što ,laički rečeno sere po meni..."
Ljudi koji nikad ništa lijepo ili pozitivno nisu napravili u svom životu sad su se mene uhvatili..ok ako im je to drago neka ispune svoje bijedne živote mojim imenom i neka si pričaju što god im drago,ako će im to pomoći da se lakše gledaju u ogledalo ili pak da se možda osjećaju vrijednije...ali ...

Sad se tu postavlja ono pitanje zbog kojeg sam sama krenula pisati ovaj post...AKO TI JE NETKO RECIMO PRIJATELJ,OČEKUJE OD TEBE DA GA PRIHVATIŠ SA SVIM MANAMA I KVALITETAMA KOJE IMA,TI MU DAJEŠ SRCE,ISKREN SI ,CIJENIŠ SVAKI VAŠ RAZGOVOR,VRIJEME...SVE ŠTO DJELITE,A ONDA SE DESI DA TA OSOBA ZBOG NEKIH "XY" ASPEKATA POČNE SUMNJATI U TEBE ..DA LI TI JE TA OSOBA ZAISTA PRIJATELJ??

Ovo su tako banalne i glupave stvari..dječije moram priznati čak..međutim,koliko god sam navikla na tako nešto u svom životu,jer me zbog moje dobrote već godinama iskorištavaju...svejedno ,da li to bio prvi ili sto prvi puta,svejedno zaboli.Dosta mi je i umorna sam od toga da ja konstantno moram nekog uvjeravati u to tko sam i što sam.. i koliko god mi to teško pada,rađe ću se maknuti od tih osoba koliko god mi to bolno bilo,nego trpiti daljnja ponižavanja ...a objašnjavajući sebe i pravdajući sebe svojim tzv prijateljima,da,ponižavam se.
U svom sam životu prošla previše toga..uspona i padova.Najviše i najčešće su to bili padovi, i zaista mi ne treba više da se zbog ikog osjećam ne vrijednom..jer ja svoju vrijednost najbolje poznajem i ZNAM da sam daleko vrijednija od svih onih koji me okružuju...

Toliko toga bih sada mogla napisati...ali nema smisla..poanta je ta da...
Ostavite me na jebenom miru...znam,vulgarna sam i bezobrazna ,ali ostavite mene i moj svijet na miru..
živci su mi sve tanji..pretvaram se u ono što nikad nisam željela biti...i stvarno mi je lagano dosta svega...

- 02:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....






..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...

a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.

Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.



Linkovi

Pronaći

Samo bih se dignula
i otišla

otišla

otišla

Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++

prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...

samo neka šute
da zadrže ljepotu

prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)

i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove

pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!





Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.



layout


Designer: BallonDesign
Resources |+|