Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/justdyingbride

Marketing

Kada sivilo postane neopažajuća konstanta:
Njegovi minimalni pomaci u tonu
Ponekad zagubljeni u izmaglici…
I kada ono postane uobičajenost;
Apsolutna točka od koje se broji,
Neki pretpostavljeni oblik normalnosti…
Tada se,
Kao neželjeni propust,
Ili možda namjerni trik…
Dogodi malo otkrhnuće:
Prosijavanje čistoće
Plavetnila;

Dogodi se iznenadno prisjećanje
Na lijepo.

++++++++++

Kako da ti objasnim svoju samoću?
Kao nedostižnu težnju za blizinom?
Kao vječno pomičnu granicu za sreću?
Kao usamljenost?
Kao tugu?

I što da ti pričam kada me promatraš
Zagledanu u neke daljine, pomalo odsutnu…
Što da ti kažem a što bi od šutnje bolje
Moglo govoriti... istinu?

Kako da ti objasnim da možda postoji greška
Unutar mene;
Uzaludno traganje posoljeno nadom
I čežnjom za, možda, ne postojećim…
(osjetiš li tu nadu?)

Kako da ti objasnim miris usamljenog jutra
Sakriven u žamoru mnoštva
Sakriven i iza mojeg vlastitog glasa…
I dodir samoće na sklopljenim vjeđama
Lica podignutog prema zvijezdama
(kao da im sjaj i hladnoća, daljina i tišina,
Kao jedini suputnici istosti
pronalaze dom u mojim njedrima).

I što da ti kažem… kako bi me mogao shvatiti
(jer ja ne posustajem u nadi da su neke zvijezde
možda sasvim blizu)
I da bi mogao, makar na tren,
Naslutiti… pa šutjeti…
mojom tišinom.
++++++++

A u mojoj glavi…
U polici misli…
Tamo gdje si…
Ono struže hrapavom, neugodom površinom
I uništava sva moja nastojanja da te pred sobom
Branim.

Pa, kao… možda i pa, kao nije…
I…kao… je, a opet, možda bit će…
Ali padaju te riječi kao strugotine…
U vjetar slutnje
I tišine…

I sada bih tako... tako rado...
Da te ne volim.
Ali je valjda i toj ljubavi
Pa doista slijepoj i glupoj…
Jednostavno previše… i…
Jednostavno… premalo…

Sačuvaj me kroz moje riječi
Negdje u mirnim predgrađima svijesti…
Ili me zaboravi… ma,
Učini kako želiš.

I baš kao uvijek…
I baš kao uvijek na kraju…
...grlim te
poljupcima.

++++++++
I kada izgovoriš posljednju riječ
U trenu prije nego li te izgubim iz vida
Prije nego svatko od nas krene svojim putem:
Zaustavlja se vrijeme
Kao na čudnom satu u partiji šaha:
Upali se odmak koji protječe bez tebe
I to nije vrijeme… tek je privid:
Ljudi, situacije, svi ti razgovori
Tinjaju u golemoj vremenskoj pauzi.
Ššššššš… vidiš li?
Moje vrijeme i sada miruje bez tebe …
Ja ne starim, ja se ne mijenjam, svijet zapravo stoji…

Kako znam da je tako?
Jer uvijek kad se sretnemo
(bez obzira na to koliko dugi bili ti
periodi lažnog vremena) mi uvijek nekako uspijevamo
Nastaviti gdje smo stali:
Onakvi isti…
Onakvi svoji…



Post je objavljen 22.11.2010. u 04:08 sati.