Kada sivilo postane neopažajuća konstanta:
Njegovi minimalni pomaci u tonu
Ponekad zagubljeni u izmaglici…
I kada ono postane uobičajenost;
Apsolutna točka od koje se broji,
Neki pretpostavljeni oblik normalnosti…
Tada se,
Kao neželjeni propust,
Ili možda namjerni trik…
Dogodi malo otkrhnuće:
Prosijavanje čistoće
Plavetnila;
Dogodi se iznenadno prisjećanje
Na lijepo.
++++++++++
Kako da ti objasnim svoju samoću?
Kao nedostižnu težnju za blizinom?
Kao vječno pomičnu granicu za sreću?
Kao usamljenost?
Kao tugu?
I što da ti pričam kada me promatraš
Zagledanu u neke daljine, pomalo odsutnu…
Što da ti kažem a što bi od šutnje bolje
Moglo govoriti... istinu?
Kako da ti objasnim da možda postoji greška
Unutar mene;
Uzaludno traganje posoljeno nadom
I čežnjom za, možda, ne postojećim…
(osjetiš li tu nadu?)
Kako da ti objasnim miris usamljenog jutra
Sakriven u žamoru mnoštva
Sakriven i iza mojeg vlastitog glasa…
I dodir samoće na sklopljenim vjeđama
Lica podignutog prema zvijezdama
(kao da im sjaj i hladnoća, daljina i tišina,
Kao jedini suputnici istosti
pronalaze dom u mojim njedrima).
I što da ti kažem… kako bi me mogao shvatiti
(jer ja ne posustajem u nadi da su neke zvijezde
možda sasvim blizu)
I da bi mogao, makar na tren,
Naslutiti… pa šutjeti…
mojom tišinom.
++++++++
A u mojoj glavi…
U polici misli…
Tamo gdje si…
Ono struže hrapavom, neugodom površinom
I uništava sva moja nastojanja da te pred sobom
Branim.
Pa, kao… možda i pa, kao nije…
I…kao… je, a opet, možda bit će…
Ali padaju te riječi kao strugotine…
U vjetar slutnje
I tišine…
I sada bih tako... tako rado...
Da te ne volim.
Ali je valjda i toj ljubavi
Pa doista slijepoj i glupoj…
Jednostavno previše… i…
Jednostavno… premalo…
Sačuvaj me kroz moje riječi
Negdje u mirnim predgrađima svijesti…
Ili me zaboravi… ma,
Učini kako želiš.
I baš kao uvijek…
I baš kao uvijek na kraju…
...grlim te
poljupcima.
++++++++
I kada izgovoriš posljednju riječ
U trenu prije nego li te izgubim iz vida
Prije nego svatko od nas krene svojim putem:
Zaustavlja se vrijeme
Kao na čudnom satu u partiji šaha:
Upali se odmak koji protječe bez tebe
I to nije vrijeme… tek je privid:
Ljudi, situacije, svi ti razgovori
Tinjaju u golemoj vremenskoj pauzi.
Ššššššš… vidiš li?
Moje vrijeme i sada miruje bez tebe …
Ja ne starim, ja se ne mijenjam, svijet zapravo stoji…
Kako znam da je tako?
Jer uvijek kad se sretnemo
(bez obzira na to koliko dugi bili ti
periodi lažnog vremena) mi uvijek nekako uspijevamo
Nastaviti gdje smo stali:
Onakvi isti…
Onakvi svoji…
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
