Postala sam nevidljiva i levitiram....u prostoru...
medu prostorom
....
izmedu krosanja drveca...
iznad hrpetine lisca...
ispod crvenog mjeseca...
ili sam oduvijek bila nevidljiva...pomalo,mislim si,i jedno i drugo...
Tesko me je bas ne zamijetiti...
Mozda bih trebala,pofarbati kosu i staviti potpetice
ili se smijati onako kako ONI ocekuju od mene
mozda misliti na nacin kako su ONI to zamislili
ili disati kako Oni ZELE da disem...ili mozda ne disati uopce...
ima tu podosta kombinacija,ali nije to toliko niti poanta...
Nisam lutka na koncima,niti sam lutka opcenito...nisam stvar,zrak,prasina,nistica...
postojim,tu sam..primjetna,ne primjetna nije niti bitno...
Postojim
i po tome
ne zelim da kopaju po meni svojim rukama..
mislima
jezikom
umom...
postojanjem...
Takva sam kakva jesam,nekome ipak posebna...
Pustite me da jednostavno budem ja....
Sagradila sam SVOJ MALENI SVIJET..koliko god se tako ne cini..i unutra su pohranjeni svi oni koji tamo zasluzuju biti..Tamo sam onakva kakva sam oduvijek trebala biti...Kazu kako sam po prirodi predobra osoba i zato mi se dogadaju stvari koje se inace drugima ne dogadaju ili ne bi trebale dogadati..
Vrijeme je da to promjenimo...
The end
odog spavati
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
