Jedan je bio put
samo ravno , bez skretanja
bez straha od pada u bezdan
branici nad provalijama
Bez osvrtanja za sobom
Bio je jednom i kratko ...
u očima njegovim jedini put ,
mojima , optička varka
Kroz šume gluposti
rijeke optužbi nepremostive
svatko sa svoje obale
nikad uistinu na putanji istoj
ruke njegove nesigurno utočište ,
nikad luka spokoja
Imitacija života u suvišnom trajanju
A toliki putevi , putokazi , raskršća
ne zovu , ne tjeraju naprijed
ravnodušnost pobijedila nadanje
i ne zanima je postoji li
i gdje pravi je put
+++
Bujica riječi huči ljušturom uma
urušava obale neučvršćene
već i nepostojeće granice stiha potaplja
preko svih brana se pretače
Na sve strane riječi , ptice goluždrave ,
iz gnijezda u ponor konačnosti padaju
krila nespremna za let
Zar to je sve i nema više ?
Zabraniti treba bajke i priče
i kazniti svakog koji pjesme
o ljubavi besmrtnoj piše
Tko upozna ljubav kakvoj stihove niže ?
Bujica riječi a sve nedorečene
I stihova već previše
u pustinju duša što lutaju
prolijanih ... neprepoznatih
nadmoćna zrnca su pijeska
sobe bez ključa , prozora i vrata
a pitanja još bezbroj u zraku
Jeke nema , ni odgovora
samo bujica riječi i ljubav uzaludna
++++
Post je objavljen 07.11.2010. u 13:29 sati.