Jedan je bio put
samo ravno , bez skretanja
bez straha od pada u bezdan
branici nad provalijama
Bez osvrtanja za sobom
Bio je jednom i kratko ...
u očima njegovim jedini put ,
mojima , optička varka
Kroz šume gluposti
rijeke optužbi nepremostive
svatko sa svoje obale
nikad uistinu na putanji istoj
ruke njegove nesigurno utočište ,
nikad luka spokoja
Imitacija života u suvišnom trajanju
A toliki putevi , putokazi , raskršća
ne zovu , ne tjeraju naprijed
ravnodušnost pobijedila nadanje
i ne zanima je postoji li
i gdje pravi je put
+++
Bujica riječi huči ljušturom uma
urušava obale neučvršćene
već i nepostojeće granice stiha potaplja
preko svih brana se pretače
Na sve strane riječi , ptice goluždrave ,
iz gnijezda u ponor konačnosti padaju
krila nespremna za let
Zar to je sve i nema više ?
Zabraniti treba bajke i priče
i kazniti svakog koji pjesme
o ljubavi besmrtnoj piše
Tko upozna ljubav kakvoj stihove niže ?
Bujica riječi a sve nedorečene
I stihova već previše
u pustinju duša što lutaju
prolijanih ... neprepoznatih
nadmoćna zrnca su pijeska
sobe bez ključa , prozora i vrata
a pitanja još bezbroj u zraku
Jeke nema , ni odgovora
samo bujica riječi i ljubav uzaludna
++++
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
