Približit ću donje kapke gornjima
I pogledati kroz tanku liniju
Prema svijetu:
Kroz koprenu trepavica
Prolazit će samo bitno
(ma, zaboravi detalje…)
Tako, mislim, rade oni mudri…
Ne, nije to nevino zavaravanje… nego
Težak, svjestan odabir:
Zaustaviti… nebitno
Na ulazu u 'moje unutra'
++++
Sada kada za tebe znam i kada te znam…
Sačuvat ću te u sebi… zauvijek.
Da postaneš, bez svjesne namjere, dio mene
Neizbrisiv, neodjeljiv… moj.
Ma, nije važno… ako me ne prepoznaješ sada…
Ovo je tek jedna malena planeta,
Jedan život, posve kratkog vijeka…
Srest ćemo se…
Jednom… poslije svega.
I tada… tada ću ti znati reći,
Sve što ti nisam znala sada…
I tada… tada ćeš moći čuti
I iza ovih nevješto uhvaćenih misli...
Gomilu tišine koja nježno šuti
Onaj duboki prostor iza riječi…
+++++++++
Otpuhnut ću riječi s dlana:
Neka polete u vjetar!
Više ionako
Ne služe ničemu…
Svojim lakim letom
Neka otežaju tu nemoć
Koju zadržavam u sebi…
Neizrecivu…
I tako… dan po dan
Nizat će se vrijeme
Na nezahvalnom lancu od
Karika nužnosti…
I prešutjet ću ti,
Jer ću znati da to želiš,
I najmanje tragove
Ljubavi.
I možda svanuti će jutro
Kad poželjet ćeš…
Da... mi budeš…
…netko… no...
Možda... u tom jutru
Punom čežnje i praznine…
Bit ću već…
…daleko.
+++++++++
Promatram te… i kada te poželim dotaknuti
Osjetim neki nemir, kao strah:
Što ako te dotaknem i čarolija prestane
A u praznoj sobi ostanem stajati
Posve sama, tiha
Utopljena u kajanju…
Promatram te
U tišini dana u protjecanju…
Pokušavam disati što pliće
Udišući te duboko…
Pokušavam ne biti uzrok promijene
Koja bi te pobrisala iz moje stvarnosti.
Pokušavam zaustaviti napredovanje vremena
Jer ne znam što bi mi ono donijelo…
Promatram te
Diveći se skladnosti tvojega lica;
Prepoznajući svoj odraz u tvojim zjenicama;
Prepoznajući sebe u tebi…
Dok u mislima nevješto
Preklapam naše snove.
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
