Nekad sam pokušavala pronaći najčvršće vezivo ljubavi i činilo mi se da je to najsloženija ljudska veza između muškarca i žene, u svom punom potencijalu realizacije. Međutim ostavih tu teorisku pretpostavku u ropotarnici mojih zanosa i kuli mog idealizma, jer se pokazalo u praktičnom i stvarnom životu mom i ljudi oko mene, da ta pretpostavka preživljava samo kod onih koji na prvi pogled uopće ne liče na parove iz naših idealnih ljubavnih priča. To su obično dobri, dragi i tolerantni ljudi, ne pretjerano erotski strastveni, koji umiju proći kroz krize veze bez velike dramatike. Pa sam prigodno tome izčupala poetski osvrt na jednu od svojih krivih potraga:
Ponekad ti netko slučajno, u trenu postane sve,
more i nebo, prijatelj i ljubavnica,
glas razuma i ludila,
čuvarica i iskušenje, mir i nemir,
jer je pokucao na vrata,
upravo u trenu tvog buđenja.
To je samo netko, tko te odavno zna
i došao je kad si bio spreman
sresti se sa sobom i onim što ti donosi.
Zar je bitno tko je i je li stvaran,
sad je samo vodič,
kroz najtamniji dio noći,pred zoru.
I sada kad mi je sve postalo relativno, vrijeme je da prestanem pisati poeziju, jer ne postoji ni jedna stvar koju mogu u sebi i pred sobom braniti i osjećati jedinstvenom i jedino stvarnom, a tako jedino nastaju dobri stihovi.
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
