ponedjeljak, 13.12.2010.

...Jer ja sam stvorena da srcem pokorim svijet...

...znam da nisam bila urezana na medaljon
kojeg si htio vječno imati iznad svoga srca
zato shvaćam kako je lako izgubiti
krivotvoreni novčić bez vrijednosti
do kojega nikome nije stalo.
bez da ti zamjerim poštujem pravo
da voliš, ne voliš, šutiš, napustiš...



Život se nastavlja na bilo kojoj točki od Sunca
dok promatram svjetove u razdvajanju
svaki svemir ima svoju tišinu u kojoj živi
baš kako želiš
ja postojim rasipana u čestice bez zvuka
od sada
pa zauvijek...

i onda...sasvim ne primjetno..

dan nježno prelazi u noć
postupno kiša u snijeg
i moje misli postaju time
noćne i snježne.
odavno već to prelijevanje
u meni ima svoj tijek
prelaskom slike preko slike
ostaju samo obrisi.
i kada pružim ruku da ih dotaknem
njome prolazim kroz projekciju u stvarnosti
i ne dodirujem te....
lelujaš jedva primjetno
vidljiv u snopu svjetla
koji mi prodire u život kroz odškrinuta vrata
između mog prošlog i budućeg vremena....

......


(Ja) nemam neki drugi život
i nemam neku novu polaznu točku
novo gledište i stajalište spram svega
da me odredi kao bitno drugačiju ženu
u drugom tijelu, prostoru i vremenu.
Imam ovo što imam
i neka je to malo i neka je to puno
ovo sam što jesam
pogledaj:
Djelić oblaka na proputovanju
nit zrake sunca u nestajanju...
i još sam svašta drugo
vrijedno i bezvrijedno
...
i takva sam kada se radujem
još sam snažnija kada tugujem
nikada beznadna iako samujem...
i nećeš me promijeniti
jer ja sam stvorena da srcem pokorim svijet.


- 02:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....






..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...

a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.

Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.



Linkovi

Pronaći

Samo bih se dignula
i otišla

otišla

otišla

Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++

prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...

samo neka šute
da zadrže ljepotu

prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)

i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove

pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!





Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.



layout


Designer: BallonDesign
Resources |+|