...
ponekad pomislim da život "ne piše" i moju priču...
kao da igram neku drugu ulogu...
na nekoj drugoj sceni...
kao da sanjam neke tuđe snove koji su ostvarivi...
za razliku od mojih...
navikla sam na poraze...i nemoguće da se i meni
dogodi neka pobjeda...
to nije dio mog scenarija...
počinjem igrati,ulažem sve...
usprkos dobrim šansama kraj je i dalje isti...
nepravedan prema meni...
osjetim neku prazninu,kao da se pola mene
izgubilo negdje...a ostala je samo bol...
već je postala do mene...
uložila sam sve što sam imala...
a nisam ništa dobila...samo izgubila...
već sam prestala razmišljati da ću
dobiti "nešto"...jer "ništa" je ipak ono
što je namijenjeno meni...
sve nestane u jednom dahu...
ali ne i ja...
igra se nastavlja....igram opet istu ulogu...
nadajući se da će ovaj put biti odigrana
na nekoj "sretnijoj" sceni...
+++++++++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
......
++++++++++++
Samo o ljudima....
ljudi su
postali ludi
od straha
od gladi
i nedostatka
siće
kojom se kupuje
bon za mobitele
s handsfree equipmentom
kako bi
osim što su ludi
dokazano
tako i izgledali
dok hodaju
ulicom
ne gledajući nikamo
i žustro polemizirajući
ni s kim
gestikulirajući
uvjerljivo!
ljudi su postali ludi
prekonoći
i to od puke ludosti
koju su ovamo donijele
dal' krave, dal' ptice
uvezene dakako
iz razvijenog svijeta
kriomice
planski
i sve je prekonoći
postalo gospodski
i damski
kao u filmu
izvjesnog Kventina
- garantirano uvijek
krvi do koljena
spaljenih likova
dovoljno frikova
samo normalnog
čovjeka
nigdje...
nigdje osim na
grobljima....
...
ovo je doba jesenjih ljeta
i ljetnih zima a zimskih proljeća
ovo je doba proljetnih jeseni
izumrlih trubadura
pjevača bez sluha od kojih
venu mikrofoni
cvijeća u bojama koje su jestive
kako piše na deklaraciji
i nejestivog voća i povrća
iščezlih mirisa i blijedih prizora
koje upravo gledamo
doba ovo je u kojem s visoka
na nas gledaju
usitnjene duše
malih očiju.
....
A uz kavu razmisljam...kakav je svijet.....sto ponuditi njemu i sto on nudi nama...nudi li uopce nesto... ????
...
pogled kroz prozor izgubio je smisao
prestao je donositi mir
radio ne slušam
zašto dati priliku i tim malim ljudima
u kutiji
da me lažu bezočno
danonoćno
televizor je prestao biti korisna
stvar već odavno
otkad si je dopustio postati perjanicom
"ratnika" s mrkvom u hlačama
i figom u džepu
novine su nepismene
pa me sram čitati
i sve u svemu ljudi moji
nemaš koga pitati
tko je ovdje lud!!?
... i hoću li ikada više napisati
neki nježan stih... od kakvoga
zatreperi srce?
...
rapidno tonem
i bojim se utopit ću se
u bujici
papira obojanog starošću
na kojeg su se
kao na mirišljavi obrok
obrušili knjiški moljci
nezaustavljivom strašću
tonem
rapidno
u tuđem nemaru
smeće s poda pokušavam
pretvoriti u nešto važno
kronološki poslagano
u ormaru
u moj vlastiti
hand made disaster
egzibicionizam
egzistencijalizam
evolucija kaosa
u tobože moderno doba.
...
O sebi.....
kraj sebe.....
o promjeni....
nisam još sasvim načisto
sa sobom
gubim li razum
ili gubim razumijevanje
uhvaćena u okruženju
problema
sve manje imam vremena
za suosjećanje
s drugima...
stavili su mi ogrlicu sa šiljcima
na kuću mi napisali
pazi, oštar pas
- ja grizem bez pitanja
za mene je svaki napad postala
nužna samoobrana
ionako ti nitko više u kuću ne
dolazi iz prijateljskih pobuda
sve sam manje čovjek
sve više sam životinja
pa tako i živim
na temelju instinkta
birajući onoga kome ću
jesti iz ruke.
++++++++++++
Pokušaj,pa tišina...Misli su isparile...
1,2,3,4,5........10.....
Ajmo opet pokusati..uvuci se duboko u pore ,u srz ....i opet ja u mnozini.Zaista gubim razum..Ma to je samo Zima.....tjesim se...
1
2
3
4
5... u krug...
Tri puta sam brisala riječi. Nisu to bile riječi koje sam htjela. Kako je lako… Stisnuti Del, obrisati riječ, zaboraviti ju, nikada nije niti postojala. Papir ispred mene je opet čist i spreman za neke nove početke… A kako bi bilo moći stisnuti Del u svojoj glavi? Očistiti, ali zaista moći očistiti sve ono što nikada i nismo htjeli nositi sa sobom… ostaviti zauvijek neke intimne stvari tako lako kao kad odložiš na kolodvoru kofere, moći zauvijek ostaviti pretešku prtljagu za to kratko putovanje… Nekad pomislim kako moraju postojati jer stvaraju riznicu iskustva… No, da li iskustvo imalo vrijedi? Da li postoje na nekoj krivulji vremena dva potpuno ista događaja,neki potpuno isti ljudi, iste okolnosti… Pa čak i ako postoje… Kolika je zapravo naša moć da se, zahvaljujući iskustvu, odupremo samima sebi, onom unutrašnjem osjećaju koji diktira naše postojanje? Da li si lažem da sam nakon svega jača jer ipak svakim slamanjem postajem sve krhkija… Ne bi li bilo dobro kad bi smo ipak imali, sasvim malu tipku na našoj mentalnoj tastaturi s opcijom Delete?
Rastavljam kockice sebe, ostavljam te dijelove na raznim stranama a u ovim redovima pokušavam doprijeti do sebe, sačuvati se, sagraditi se iznova. Trebam taj mir, maleni dragocjeni sat jednoga dana… i odbijam osjećati kao da nekome kradem to vrijeme, kao da ga ne zaslužujem… uzimam to vrijeme kako bih ga mogla dati. Maksimum sebe mogu dati jedino iz izgrađene sebe, ne iz ostataka, iz ruševina, iz krhkosti… a ovdje mogu biti sve to.
Napisala sam par nespretnih riječi. I kad zvuči sve ovako zbrčkano i kad nema smisla… neću pokleknuti pa stisnuti magičnu tipku. Valjda ipak nisam taj tip za brisanje…
Ma nije da sam odustala… jednostavno se ne pronalazim… kao da stojim pred paravanom… iza njega lutkarska predstava… i ja nikako ne mogu shvatiti o čemu se, zapravo radi? Kao kad sanjaš da trčiš a noge su ti teške i cesta postaje pokretna staza… odjednom bijeli zec mrmlja u bradu: kasnim, kasnim… opet neću stići… otkud, dovraga bijeli zec u predstavi s neboderima… ja ludim… Bože… ludim jel' to?
+++++++++
Kako bi bilo mnogo lakše kada bi samo...pustila svojim snovima....da dopru,....
i sanjam....
Preskakujem drvenu ogradu koja dijeli livadu od šume. I preskakujem ju opet. Nekako se ne mogu odrediti gdje više pripadam… Kad bih mogla, legla bih točno na polovici, jednu ruku odmarala bih u hladu, drugu na suncu a pogled usmjerila u nebo. Mogla bih, znam, kad bih bila toliko nasilna u svojoj slobodi i poželjela porušiti liniju razgraničenja, mogla bih je udarcima noge prisiliti da poklekne. Ali nisam to…
I sad kad tako gledam… tu iz blizine… pomalo me strah tog hlada i mogućnosti da se izgubim. Pomalo me strah divljih zvijeri pa i uz onaj osjećaj da bi me prepoznale. Preskakujem drvenu ogradu još jedan put i stopalima se dočekujem na mekoj travi… miriše prijateljsko cvijeće… miriše posušena trava… zeleni se nova… dodiruje me nježno pod ovim vjetrom koji samo prolazi… i ne osvrće se za nama…
I dok ležim tako, tijela uperenog u nebo, odmaram noge prekrižene na ogradi… i promatram šumu… i tu mi, iz ove daljine izgleda kao prelijepo, bezazleno mjesto…
++++++++++++++++++++
i onda...tek sada...
Sad sam napokon shvatila… pa bio je to sigurno prst sudbine. Prejako sam se naslonila na mramorni spomenik i jao! Pao je i razbio se u tri komada. Unutra je, na moje veliko iznenađenje, bila samo praznina. Nije bilo srca, samo mi se bilo učinilo… ono što je tiho kucalo bila je puka rezonancija zbog moje blizine: kucalo je, zapravo, moje srce. I dalje kuca. Snažno, iskreno, hrabro.
Dobro... Obrisala sam lice od suza i osjetila sam, zapravo, neopisivo olakšanje zbog iznenadnog gubitka. Više mi nije trebao kip zaboravljenog pjesnika, a ponajmanje iz tri dijela. Pretvorila sam ga u kip iz bezbroj komada: u kamenje. I pobacala po cvjetnjaku svog sjećanja.
Iz jednog fragmenta uspjela sam iščitati oči. I dalje su zjapile prazne baš kao što su oduvijek bile. A ja sam u njima vidjela ljubav, let, snove... eto, nezgodno, kao i sa ogledalom - nepogrešivo su prikazivale samo odraz promatrača.
Razmišljala sam tren da li da ih okrenem prema zemlji ili nebu, pa se uhvatih kako opet dodjeljujem vlastite osjećaje komadu kamena. Zamahnuh rukom, osjećajući se pomalo hamletovski… i bacih ih svom silinom u jezerce s lopočima i ribama. Neka se za njih uhvate alge i vodeno bilje, tim očima to ionako nije bilo važno.
+++++++++
Ne znam ni sama koja je poanta ovog napisanog...Znala sam samo da moram pisati.Osjetila sam ogromnu potrebu...i pisala sam...Slova...riječi i čitave rečenice..Zašto?
Zato jer sam jedino tu slobodna biti ono što jesam...
Samo ja ..i ništa više od toga .
Slatki sni
Prene me u potpunoj tišini nečije disanje. Ne osvrćem se. Bojim se što bih mogla vidjeti. Leđima mi se, kao po toboganu spustiše trnci. Kasno je. Dovoljno kasno da prostorima zavlada pećinska tišina koja i najmanji šum pretvara u jeku. U kutku sobe tek slabašno svjetlo. Misli mi se nadmeću sa riječima dosadnog štiva kao topla struja i ledeno more…
Odjednom to nečije disanje. Kao primitivni impuls ježim se kako bih, valjda, izgledala veća pred prijetnjom koja me zatiče potpuno nespremnu… nema koristi. Sjećam se… da… nekada sam znala, dok bih tako mračnim ulicama koračala sama i začula primicanje nečijeg prisustva, namjerno usporiti pretvarajući neprimjetno korak u stabilan, siguran hod… onakav kakvim koračaju pobjednici prema borilištu, polutupih pogleda, smireni, spremni na bol.
I sad me užasava to nečije disanje. Do prije sekunde borila sam se sa snom. To je najteža borba gotovo osuđena na odustajanje. Kako samo, kao medom, prelije okus omamljenosti i prisili te da, zbog okusa nejasne slatkoće, lakoćom sam prevariš sebe.
I dalje to disanje… pogledam… ne, nije to pas. On spava pod mojim, na kauč podignutim, nogama. Bezbrižan je dok tako spava. Tek mu se povremeno trzne šapa kao nehajni znak sa snovi nisu rezervirani samo za ljude. Nije ga probudio nepoznati zvuk… spava kao što dijete spava… mekim snom bezbrižnih. Dok tako sjedim, a misli odnose pobjedu nad dosadnim riječima… prisjećam se kako je izgledala opustjela plaža početkom prošle jeseni… onda kad su zaredale bure a kameni oblutci škripali pod silinom valova. I kako mi je vjetar išibao obraze do utrnuća i kako su se oči, poslije, danima oporavljale suzama i pritvorenošću. Ali mirisalo je rascvjetalo smilje, mladice borova nakon vrelog osušenog ljeta… more se razbijalo o stijene i postajalo zrak… a ja sam stajala kao da se ne mogu pomaknuti… pred silinom i ljepotom… u potpunoj samoći… nikada u mogućnosti da trenutku pretpostavim posljedice.
Evo… još uvijek ovo disanje… znam da nije moje jer udišem sasvim različitim razmacima… moram samo prestati misliti… moram napisati par suvislih riječi… i tko to sada diše… kao da je više važno… samo neka diše... mrvu tiše…
Ulazim u kupaonicu. Zaključavam za sobom vrata. I tek iza tih vrata polako odahnem. Tu je moj mir. Malo carstvo slobode unutar diktature nemira. Izvana bjesni stvarnost, podivljali svijet zabija prijeteće poruke noževima u vertikalne plohe… Ali unutra je mir. Šum slapa puštene vode polako pjeni tajanstveni snop mirisnog blaga ostavljen za neke posebne prilike. Pripremljene škarice za nokte. Piling od breskve. Kojekakve pakung gluparije. Kreme i manje kremice… za valjda svaki pojedini prst na ruci. Lak za nokte. Skidam sve sa sebe kao da je kontaminirano ludilom onog što sam ostavila pred vratima i odbacujem, kao da se potajno želim riješiti opasnog otpada, laganom, gotovo mačjom kretnjom u kantu za prljavi veš. Promatram se čas u ogledalu… da provjerim odstupanja od slika sačuvanih u sjećanju… Provjeravam vrhom stopala da li sam se preračunala u odvrtanju prema crvenoj polutci… Uranjam: tijelo mi, kao u nježan zagrljaj, prihvaća topla voda… u kontrast ovom sumornom, prohladnom slinavom danu. Udišem i zaranjam… kroz nos otpuštajući zrak i osluškujući samo šum vode kao pod slapovima. Svijet više ne postoji. Postojim tek ja: moje tijelo, ovako pod kapima još i nekako ljepše nego inače… i moje misli… ovako pod ovim kapima otupjelih oštrica. Povlačim zavjesu da dodatno smanjim prostor kojem pripadam puštajući tijelo da se samo izbori za svoj što prirodniji položaj. Suze se slijevaju ne praveći znatniju razliku u nivou vode koji me okružuje… ukazujući na apsurd trenutnog postojanja… Promatram prekrižene noge tamo negdje ispred sebe kako miruju… Promatram godove na lamperiji na stropu… Voda teče poništavajući sve oko sebe… i ja preživljavam. I ovaj put… Još samo piling… i koju pakung glupariju. Novi šampon i regenerator za osobnost… i ja sam opet jedna sasvim normalna žena…
Ima neka tajna veza između žene i njezine kupaonice. Kulisa običnog prostora ukazuje se svima koji u nju… tek tako ulaze… Ali tek kad uđe Ona, to mjesto poprima svoja istinska obilježja tajnog skrovišta. Vrijeme posvećeno samo njoj, mirisi koji se razlikuju od stvarnosti i poklanjaju neki sasvim novi svijet, voda koja svojom čudesnom sposobnošću ispiranja odnosi preteške misli i pobuđuje iskonsku ljudsku potrebu za održavanjem na površini…
Eto, ponekad ne znam od kuda sam to bila došla i prema kamo sam to gledala dok sam pisala neke riječi o – sreći. Ma, koji osmjesi… koji zagrljaji… Ma, kakvo jebeno sunce i plavičasti trag u mislima… Kome uopće sada ulijeću u kadar neki jebeni leptiri i dosadne šarene ptice? Ma, kakve krhke strukture i nježnost. Da sam barem kao lav pa da urlikom sabotiram sve moguće napade. Da me se barem makar na tren boje… mene, tek ustoličene kraljice divljine…
Sitni su i nebitni uzroci moje goropadnosti. Ali kao sitan pijesak talože se na dnu i malo pomalo ispunjavaju prostor. A prostor… eh… i on poznaje svoje, pomalo fleksibilne pa ipak - granice.
I kad sam već kod lava… čak i da mogu urliknuti… onako grleno, strasno, glasno… onako da se zatrese zemlja i odlete preplašene ptice… da se od negdašnje prisutnosti antilopa razazna tek smeđi trag u prostoru (if you know what I mean)…. Hoću li urlikom uspjeti prestrašiti vjetar?! Umjesto urliknuti možda bih mogla riknuti… ali to mi, zasad, fakat nije u planu…
Prokletstvo! Uvijek imam za pasom zataknuto pogrešno oružje…
Loša sam kad je u pitanju postavljanje oznake 'definitivno'. Baš sam nekako… loša. Kao da ne posjedujem dovoljno snage da posegnem za teškim i oštrim mačem unutar sebe, zamahnem i presiječem; pretvorim u teško ili ne –sastavljivo; da donesem čvrstu odluku bez naknadnog kolebanja. Čini mi se da sam većinom osuđena na te nemire: vrijeme koje naoko posjedujem postaje iskričavo, neupotrebljivo, podređeno odgođenoj odluci. Sve se više odaljujem od smislenosti. Moja ljutnja spram mene same postaje sve izraženija. Nezadovoljstvo se vješto penje na svojoj ljestvici… gubim bitku sa vlastitom dosljednošću, sa slikom koju nosim o sebi, sa iskrenošću…
Teško siječem. Jer uvijek pomislim… ma, tko sam ja da prosuđujem? Ja, iz svoje perspektive sigurno ne mogu sagledati sve razloge… iako je tamno, i ne vidi se… iako zvijezde sjaju… možda to ipak nije noć?
Teško siječem jer se bojim gubitka onoga što bi moglo doći a ja mu, prije vremena, oduzmem mogućnost bivanja. Bojim se da si ne uskočim u usta. Bojim se da zbog vlastite impulzivnosti ne platim kaznu nedostižnosti. I da promatram… kako se moj život, tako izmišljeno lijep… odvija bez mene.
Teško izglasavam to 'definitivno'. Jer se bojim da ne povrijedim. Koliko sebe, toliko možda i to neko potpuno nevino biće kojem nisam omogućila slobodu bivanja, prihvaćanja, bez poriva da mijenjam… Presijecanjem kao da doživljavam poraz prethodnih odluka… i tu sam možda borac a možda tek kukavica…
Pa ipak… kada presiječem… to često onda činim zauvijek… gotovo umrtvljena dokazima o ispravnosti te odluke.
+++++++
Tuga kao okus iznevjerenih očekivanja. Tuga kao kazna. Tuga kao… odgojna metoda Stvaraoca prema pohlepnom biću koje se drznulo poželjeti, pokušati prisvojiti, posjedovati, zadržati… u uređenom sistemu bez mogućnosti posjedovanja, bez opipljivosti namjera, bez prisege na trajanje, smjer, sadržaj…
Tuga i sreća. Neugoda i ugoda. U laboratoriju života svi nosimo bijeli krzneni pokrov, crvene oči i ogoljele repove. Upravljani srećom i tugom gradimo iskustvo upitne primjenjivosti. Svrha nam, kao što to obično biva, nije poznata.
Poželjeti, ponadati se, pokušati prisvojiti, zakupiti trajanje u nebeskom rasporedu. Očekivati. I još jednom bol. Pa bol. Iz gomila poslaganih kaveza u kolone i stupce dopire prodorna matrica cijuka. Nesnosna bolna buka.
I možda tek jedan. I možda tek jednom. Poželi. Ponada se. Pokuša prisvojiti. Očekuje. I umjesto bolnog cijuka kao iskrenje svjetlosti snažne kemijske reakcije odjekne smijeh: Sreća.
I tako nastaje nada. Ubačeni stimulans za nastavak pustolovine: Možda…jednom. Možda jednom i ja. Možda jednom i ja, unatoč boli… Možda jednom i ja unatoč boli osjetim kako izgleda ta sreća. Jer… Kada dodirne sreća, tuga postaje otopljeni led. Rupa u obliku stošca: mjesto gdje se bolno zabijao u tkivo postaje stanište sreće. I tuga postaje komprimirani protok vremena u kojem smo učili sreću učeći o boli: njen miris i okus. Njenu ludost i snagu. Njenu narav da oboji stvarnost. Tugu tada, začudno… tugu kao sjećanje na osjećaj… prigrlimo unutar sebe, prihvaćajući njenu ulogu klesara pukotina.
I opet... jednom kada sreća ishlapi a mjesto na kojem je bila započinje bolno zamrzavanje… neće biti čovjeka koje neće reći: dovraga -vrijedilo je!
I znam… znam da zbog sreće vrijedi tragati. Jer… znam kako izgleda iskrenje svjetlosti snažne kemijske reakcije. I smijeh.
+++++++
Kada otklonim sve iluzije da je to ljutnja ili bijes, inat, prkos, povreda ponosa, razočaranje ili tek neslaganje… ostaje mi da je, sasvim izvjesno u pozadini toga čista tuga.
Promatram se, izdigavši se iznad sebe, pokušavajući se i u ovoj situaciji jasnije i objektivnije sagledati. Tko sam? Jesam li tek neki psihološki eksperiment u kojem, s druge strane zatamnjenog stakla, ispitivač pokušava doznati kako se ponaša čovjek koji ne može povjerovati kako je doista izignoriran unatoč svim jasnim naznakama? Ili možda zaboravljeni ispitanik koji strpljivo doziva, a grupa znanstvenika je već odavno napustila zdanje?
Ne znam. Imam tako, ponekad osjećaj da život pokreće svoje silne kotače dok oni ne uhvate zamah a onda zastaje, usporava… kao da se život odvija na rate, s prekidima kontinuiteta. Možda su to tek prividi zbog pomaka perspektive… tko bi znao…
Koliko jako i koliko dugo čovjek može davati sebe bez vidljivog pomaka? Koliko vremena treba proći bez rezultata? Kada je onaj tren u kojem se odustaje? Kada počinje onaj tren produženog vremena kada se počinjemo ubrajati u kategoriju Jadnika? Koliko dugo vremena ostajemo, svojevoljno, u toj kategoriji… misleći kako će se dogoditi čudesan prevrat, kako će opetovanje promijeniti ćud i kako ćemo izaći iz tog mučnog perioda s osmjehom na licu… hoćemo, sigurno i hoćemo… ali ima toliko vrsta osmjeha, niti ne slutimo…
Ljubav… što je to? Jel' ona doista jednosmjerje? Jel' moguće živjeti ljubav samu po sebi, bez obzira na ponos, dostojanstvo, zdrav razum? Da li se, davati ljubav za ništa, kosi upravo sa zdravim razumom? U jednom trenutku takvu ljubav odlučujemo zauzdati - odabirući sebe. Koliko je uopće moguće prekinuti ljubav? Koliko je ljubav često tek sebična kategorija ma koliko šutjeli o tome?
Krivo sam postavljena od samog početka. Ja sam doista svim svojim srcem vjerovala u bajke. U davanje sebe u potpunosti bez predumišljaja i bez zadrške. U primanje. U svijest o važnosti poklonjenog. U odgovornost preuzimanja. U častan dogovor. U poštivanje. Vjerovala sam u reciprocitet odnosa među ljudima… o, kako mi loše sjeda ovaj perfekt… ignorirat ću ga i ovaj put.
I tako… u pozadini čista tuga. Baš tamo gdje se trebala toplo ugnijezditi – ljubav. Nismo djeca, nećemo plakati zbog toga, zar ne? Lijepo ćemo se vratiti nazad tamo gdje smo bili i ranije, ondje duboko unutar sebe… i promatrati svijet kako prolazi. I ne, nećemo gubiti nadu. I ne, nećemo iz straha od boli ukrasti mogućnost nekome tko naiđe da nam dokaže kako nismo bili u pravu... I ne, nećemo prestati vjerovati u čuda. Izračuni vjerojatnosti su ionako vrijednosti koje žive svoje živote tek negdje na papiru.
++++++++++
…i tada bijes obuzme djevojčicu. Krene prema polici i pobaca lutke svjesno im nanoseći bol. Zavrne velikom medi šapu indijanskom vatrom. I krene bacati po sobi plastično posuđe, drvene kocke, olovne vojnike i dijelove željeznice. Neka se razbiju… neka… neka… njoj je svejedno… svejedno!!! Pa malenim šakama lupi u svoj jastuk, načini u njemu dvije udubine… pa još i još… a onda odjednom stane. Bol se naglo i nemilice odbije od već razrijeđenog perja ravno u njene grudi…
Kako je mogla… tolikom silinom u ono što najviše voli…
Pa joj pojure suze niz lice istom brzinom kojim pojuri skupljati medu i lutke, gomilajući ih u rukama i nježno ih pritišćući na sebe… Nježno i pažljivo izravna plavi jastuk koji se među tisućama takvih prepoznaje po posebnom mirisu… onog najdubljeg pripadanja…
'Oprosti, oprosti' – plače malena djevojčica lica priljubljenog uz medin obraz, 'Oprosti, oprosti' – šapće malena djevojčica u meki jastuk jecajući… a on… po tko zna koji put šutke upija njene suze.
Bijes je minuo. Samo gomila razbacanih igračaka ostaje ležati na podu. Ona ih promatra, glave naslonjene na jastuk. Ništa od toga nije važno. Ta gomila ne posjeduje dušu. Ona sluša, pažljivo i plaho kako kuca tiho srce iza jastučnice, sakriveno negdje u gomili perja: tu-sam-tu-sam-tu-sam.
++++++++++
Znaš… ona je… pomalo čudna.
Kad ju najsnažnije grliš pita se možeš li jače… I kad joj pokloniš tišinu ona će joj htjeti dodavati riječi… neke nespretne riječi koje nespretno niz misli skliznu pa se poreže o njih iako… graditi je htjela…
I vječno će te promatrati kako koračaš… i da li ti koraci zastaju… ili hrle… uočit će svako odstupanje i nepotrebno tražiti razlog…
I kada te provocira… ma, zapravo je prilično plaha… tek pogrešan tren i od najbliže bit će ti daleko (a ti možda nikad nećeš znati).
I pitat će te, bezbroj puta bezbroj pitanja o bezbroj nepotrebnih stvari; o tebi, o njoj… ili tek tako, o svijetu. I tragat će za onim, samo njoj znanim, riječima koje ćeš tako rijetko znati reći.
I bit će dana kad će htjeti samo… da te ljubi… iako si ozbiljan i dalek, i zaista ti nije do toga…
I bit će dana kad će pod tvojim rukama nestajati… bez prilike... možda ni želje... da ju zadržiš…
I pitat ćeš se… da li je vrijedilo uopće...
Ali…
Ti neki posebni trenuci… ma, znaš… ono kad se mangupski nasmije, i kada te, tako, kao da se to podrazumijeva - voli…, i kada kao začarani prolaze sati, i onda kad si sretan a i ne znaš zašto…
… možda ćeš, tada, znati.
...Sjedim i razmisljam.
Prozor je prepun sicusnih kapi koje udaraju,zveckaju,lupaju i cine svakakve zvukove samo da mi odvuku paznju od stvarnosti koje je u meni i oko mene.
U zraku je miris svijezine,oblaci su prepuni,tamni i kisni,
teski..jesen je svuda oko mene...
lisce lagano pada i u tom svom velicanstvenom ,pomalo otuznom poslijednjem padu kao da pokusava nesto reci..na nesto ukazati.
Na zalost,ne razumijem ga ,te nanovo zatvram oci i nastojim se smiriti,upiti zivot opet u sebe.
Tmurna je ova jesen..iako sam jedna od onih koje pronalaze vjecnu inspiraciju u tom otuznom dobu...
ova jesen drukcija je od ostalih koje sam imala...
Tesko je pojasniti pravi razlog,jednostavno je neobjasnjivo,kao i mnoge stvari u mom zivotu.Ne znam zasto sam uopce stavila taj jadni naslov.Nisam se mogla sjetiti niceg inspiritativnog i mudrog.I ..uopce ne pisem o jeseni,nego sama o sebi,ali cini mi se nekako prikladno..ma ni sama ne znam kako m ise cini..samo mi se cini jesen.
Dugo sam hodala nejasnim smjerom. Iznenada, preda mnom se ukazao veliki zid visok kao do neba… odbojan… vlažan… pljesniv… oronuo… Nisam željela nazad jer sam znala da ništa dobrog nisam ostavila za vraćanje. Sjela sam pod zid i pogledala prema nebu. Bilo je oblačno. Bilo je teško. Bilo je baš pred kišu. Sjedila sam u očekivanju pljuska pomalo tupo… kao da je svejedno da još i pokisnem pored svega što mi se događa. I počela je kiša. Gledala sam kako se nebo prazni, kako divljaju svjetleće niti po nebu. Mokra do kože drhtala sam na vjetru i ruke mi nisu bile dovoljne da zagrlim samu sebe, da se zagrijem, da se zaštitim. Bila sam opet dijete. Stopili su se svi takvi trenuci iz mojeg života… bol je parala sve slojeve prividne zaštite. Suze su tekle povremeno nadopunjene tek jecajima… Stisnula sam ruke oko sebe jače… da se zagrlim za svaki trenutak moga života u kojem sam tako trebala nekoga da bude blizu. Grlila sam, kao nježna mama, tu usamljenu djevojčicu koja bi uvijek kad bi mi bilo teško plakala tako tužno i neutješno. Poljubila sam to maleno dijete, obrisala joj obraze i pustila ju da polako zauvijek iščezne pred mojim očima.
Tu… u tom trenutku ili tek malo oko njega, u velikom zidu prepoznala sam obrise vrata. Kao u video igrici… pojavila su se tek po ispunjenju misije.
Ja sam… samo morala… odrasti.
...
Ovaj osjećaj samoće. Da li misliti o njemu? Kao blagi ali smrtonosan otrov polako me umrtvljuje… ubija. Kako dalje? Koje poruke ispisati na sretne zvijezde? Što zaželjeti za ispis osvijetljene budućnosti? Gazim po ovim mračnim i vlažnim hodnicima već neko vrijeme… kao velike su cijevi gradske kanalizacije. Vani je noć… i možda ponekad, kada se neko vozilo čije mi ulje kapa na obraz tek nešto niže od oka, pomakne… kroz jedva vidljive rešetke ugledam svjetlucav zapis neke daleke zvijezde. Da li je još tu? Da li postoji? Čemu se nadam ako pružim ruke prema njoj? Jadno li je to izbavljenje…
Razmišljam zbilja predugo o sebi… o uzrocima raspada i o početcima… prvim tragovima napuknuća… kako nisam znala prepoznati?! Možda sam bila zaigrana? Možda premlada? Iz točke u kojoj stojim analiziram sve one čije su me ruke ne dodirivanjem oblikovale: pamtim tu suzdržanu hladnoću. Oduvijek sam, kao neka pogreškom otisnuta jedinka, tržila zagrljaje, poljupce, nježnost, pripadanje… za taj jedan osjećaj... hrlila sam toplini, grlila gotovo strance. Nisam imala sreće. Kao prosjak… sanjar, lutalica… navikla sam na zgrožene poglede… na one koji sažalijevaju ne shvaćajući bit… moj zagrljaj nije eksperiment… bio je stvarna potreba za bliskošću.
Stojim ponovo sama nimalo impresionirana golemošću svemira… samo njegovom beskrajnom hladnoćom koja ispunjava taj nemjerljivi prostor…
Možda… moj osmijeh kao kultivirana krhka biljčica pobjedi korov svih povreda moje ljudskosti…
Ja i dalje tragam za tim gorućim njedrima koja će oživiti gotovo odustalo srce, nagnati ga za zakuca najjače do sada prije nego stane… prije nego se smiri… bez lovora i fanfara u znak te sitne pobjede… posve nevažne za čovječanstvo… pobjede jedne sporedne ljudske duše nad bespućima okovanim vječnim kristalima leda.
Over and Out.
leži poluživi stvor
nekad zvan čovjek,malo davnije čak i žena.
...
u težištu trokuta bola
vakuum se odupire
životu i smrti.
...kratka divlja munja
koja trga tijelo i dušu
vodi negdje
ali …. inertno polje vakuuma
zaustavlja patnju
na pragu podnošljivosti.
...
pretvorena u zamrznutu stvarnost
hodam među umjetnim svjetlima
prema zori koja ne dolazi.
.........
Kisa..
pokusavam sabrati misli i napisati nesto korisno ili barem na kratko docarati osjecaje koji su u meni..koji me tvore i prozimaju.Bezuspjesno.
Pokusavam disati,ali tama koju osjecam kadkad guta i vise od mene same.
Ne mogu joj se oduprijeti iako bih voljela i htjela..
Samo bivam
iz dana u dan
sve vise praznija
sve vise...neka druga,sve manje ja.Zapravo,sve vise zaboravljam,sve se manje sjecam..kada sam zaista poslijednji puta bila ja...
Prosli su dani kada sam jasno i cvrsto stajala sama na d sobom.
Voljela bih zaista zaustaviti vrijeme i udahnuti punim plucima zrak koji mi je tako prijeko potreban..
ali imam osjecaj kako padam i padam
sve vise i vise u rupu bez granice..
tama postaje sve dublja
a oci se sve vise navikavaju na taj silni mrak koji je oko mene i u meni sazdan i zarobljen...
Zelim vidjeti svijetlo
napokon...
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
