...
ponekad pomislim da život "ne piše" i moju priču...
kao da igram neku drugu ulogu...
na nekoj drugoj sceni...
kao da sanjam neke tuđe snove koji su ostvarivi...
za razliku od mojih...
navikla sam na poraze...i nemoguće da se i meni
dogodi neka pobjeda...
to nije dio mog scenarija...
počinjem igrati,ulažem sve...
usprkos dobrim šansama kraj je i dalje isti...
nepravedan prema meni...
osjetim neku prazninu,kao da se pola mene
izgubilo negdje...a ostala je samo bol...
već je postala do mene...
uložila sam sve što sam imala...
a nisam ništa dobila...samo izgubila...
već sam prestala razmišljati da ću
dobiti "nešto"...jer "ništa" je ipak ono
što je namijenjeno meni...
sve nestane u jednom dahu...
ali ne i ja...
igra se nastavlja....igram opet istu ulogu...
nadajući se da će ovaj put biti odigrana
na nekoj "sretnijoj" sceni...
+++++++++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
......
++++++++++++
Samo o ljudima....
ljudi su
postali ludi
od straha
od gladi
i nedostatka
siće
kojom se kupuje
bon za mobitele
s handsfree equipmentom
kako bi
osim što su ludi
dokazano
tako i izgledali
dok hodaju
ulicom
ne gledajući nikamo
i žustro polemizirajući
ni s kim
gestikulirajući
uvjerljivo!
ljudi su postali ludi
prekonoći
i to od puke ludosti
koju su ovamo donijele
dal' krave, dal' ptice
uvezene dakako
iz razvijenog svijeta
kriomice
planski
i sve je prekonoći
postalo gospodski
i damski
kao u filmu
izvjesnog Kventina
- garantirano uvijek
krvi do koljena
spaljenih likova
dovoljno frikova
samo normalnog
čovjeka
nigdje...
nigdje osim na
grobljima....
...
ovo je doba jesenjih ljeta
i ljetnih zima a zimskih proljeća
ovo je doba proljetnih jeseni
izumrlih trubadura
pjevača bez sluha od kojih
venu mikrofoni
cvijeća u bojama koje su jestive
kako piše na deklaraciji
i nejestivog voća i povrća
iščezlih mirisa i blijedih prizora
koje upravo gledamo
doba ovo je u kojem s visoka
na nas gledaju
usitnjene duše
malih očiju.
....
A uz kavu razmisljam...kakav je svijet.....sto ponuditi njemu i sto on nudi nama...nudi li uopce nesto... ????
...
pogled kroz prozor izgubio je smisao
prestao je donositi mir
radio ne slušam
zašto dati priliku i tim malim ljudima
u kutiji
da me lažu bezočno
danonoćno
televizor je prestao biti korisna
stvar već odavno
otkad si je dopustio postati perjanicom
"ratnika" s mrkvom u hlačama
i figom u džepu
novine su nepismene
pa me sram čitati
i sve u svemu ljudi moji
nemaš koga pitati
tko je ovdje lud!!?
... i hoću li ikada više napisati
neki nježan stih... od kakvoga
zatreperi srce?
...
rapidno tonem
i bojim se utopit ću se
u bujici
papira obojanog starošću
na kojeg su se
kao na mirišljavi obrok
obrušili knjiški moljci
nezaustavljivom strašću
tonem
rapidno
u tuđem nemaru
smeće s poda pokušavam
pretvoriti u nešto važno
kronološki poslagano
u ormaru
u moj vlastiti
hand made disaster
egzibicionizam
egzistencijalizam
evolucija kaosa
u tobože moderno doba.
...
O sebi.....
kraj sebe.....
o promjeni....
nisam još sasvim načisto
sa sobom
gubim li razum
ili gubim razumijevanje
uhvaćena u okruženju
problema
sve manje imam vremena
za suosjećanje
s drugima...
stavili su mi ogrlicu sa šiljcima
na kuću mi napisali
pazi, oštar pas
- ja grizem bez pitanja
za mene je svaki napad postala
nužna samoobrana
ionako ti nitko više u kuću ne
dolazi iz prijateljskih pobuda
sve sam manje čovjek
sve više sam životinja
pa tako i živim
na temelju instinkta
birajući onoga kome ću
jesti iz ruke.
++++++++++++
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
