leži poluživi stvor
nekad zvan čovjek,malo davnije čak i žena.
...
u težištu trokuta bola
vakuum se odupire
životu i smrti.
...kratka divlja munja
koja trga tijelo i dušu
vodi negdje
ali …. inertno polje vakuuma
zaustavlja patnju
na pragu podnošljivosti.
...
pretvorena u zamrznutu stvarnost
hodam među umjetnim svjetlima
prema zori koja ne dolazi.
.........
Kisa..
pokusavam sabrati misli i napisati nesto korisno ili barem na kratko docarati osjecaje koji su u meni..koji me tvore i prozimaju.Bezuspjesno.
Pokusavam disati,ali tama koju osjecam kadkad guta i vise od mene same.
Ne mogu joj se oduprijeti iako bih voljela i htjela..
Samo bivam
iz dana u dan
sve vise praznija
sve vise...neka druga,sve manje ja.Zapravo,sve vise zaboravljam,sve se manje sjecam..kada sam zaista poslijednji puta bila ja...
Prosli su dani kada sam jasno i cvrsto stajala sama na d sobom.
Voljela bih zaista zaustaviti vrijeme i udahnuti punim plucima zrak koji mi je tako prijeko potreban..
ali imam osjecaj kako padam i padam
sve vise i vise u rupu bez granice..
tama postaje sve dublja
a oci se sve vise navikavaju na taj silni mrak koji je oko mene i u meni sazdan i zarobljen...
Zelim vidjeti svijetlo
napokon...
Post je objavljen 05.10.2010. u 17:43 sati.