leži poluživi stvor
nekad zvan čovjek,malo davnije čak i žena.
...
u težištu trokuta bola
vakuum se odupire
životu i smrti.
...kratka divlja munja
koja trga tijelo i dušu
vodi negdje
ali …. inertno polje vakuuma
zaustavlja patnju
na pragu podnošljivosti.
...
pretvorena u zamrznutu stvarnost
hodam među umjetnim svjetlima
prema zori koja ne dolazi.
.........
Kisa..
pokusavam sabrati misli i napisati nesto korisno ili barem na kratko docarati osjecaje koji su u meni..koji me tvore i prozimaju.Bezuspjesno.
Pokusavam disati,ali tama koju osjecam kadkad guta i vise od mene same.
Ne mogu joj se oduprijeti iako bih voljela i htjela..
Samo bivam
iz dana u dan
sve vise praznija
sve vise...neka druga,sve manje ja.Zapravo,sve vise zaboravljam,sve se manje sjecam..kada sam zaista poslijednji puta bila ja...
Prosli su dani kada sam jasno i cvrsto stajala sama na d sobom.
Voljela bih zaista zaustaviti vrijeme i udahnuti punim plucima zrak koji mi je tako prijeko potreban..
ali imam osjecaj kako padam i padam
sve vise i vise u rupu bez granice..
tama postaje sve dublja
a oci se sve vise navikavaju na taj silni mrak koji je oko mene i u meni sazdan i zarobljen...
Zelim vidjeti svijetlo
napokon...
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
