…i tada bijes obuzme djevojčicu. Krene prema polici i pobaca lutke svjesno im nanoseći bol. Zavrne velikom medi šapu indijanskom vatrom. I krene bacati po sobi plastično posuđe, drvene kocke, olovne vojnike i dijelove željeznice. Neka se razbiju… neka… neka… njoj je svejedno… svejedno!!! Pa malenim šakama lupi u svoj jastuk, načini u njemu dvije udubine… pa još i još… a onda odjednom stane. Bol se naglo i nemilice odbije od već razrijeđenog perja ravno u njene grudi…
Kako je mogla… tolikom silinom u ono što najviše voli…
Pa joj pojure suze niz lice istom brzinom kojim pojuri skupljati medu i lutke, gomilajući ih u rukama i nježno ih pritišćući na sebe… Nježno i pažljivo izravna plavi jastuk koji se među tisućama takvih prepoznaje po posebnom mirisu… onog najdubljeg pripadanja…
'Oprosti, oprosti' – plače malena djevojčica lica priljubljenog uz medin obraz, 'Oprosti, oprosti' – šapće malena djevojčica u meki jastuk jecajući… a on… po tko zna koji put šutke upija njene suze.
Bijes je minuo. Samo gomila razbacanih igračaka ostaje ležati na podu. Ona ih promatra, glave naslonjene na jastuk. Ništa od toga nije važno. Ta gomila ne posjeduje dušu. Ona sluša, pažljivo i plaho kako kuca tiho srce iza jastučnice, sakriveno negdje u gomili perja: tu-sam-tu-sam-tu-sam.
++++++++++
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.