…i tada bijes obuzme djevojčicu. Krene prema polici i pobaca lutke svjesno im nanoseći bol. Zavrne velikom medi šapu indijanskom vatrom. I krene bacati po sobi plastično posuđe, drvene kocke, olovne vojnike i dijelove željeznice. Neka se razbiju… neka… neka… njoj je svejedno… svejedno!!! Pa malenim šakama lupi u svoj jastuk, načini u njemu dvije udubine… pa još i još… a onda odjednom stane. Bol se naglo i nemilice odbije od već razrijeđenog perja ravno u njene grudi…
Kako je mogla… tolikom silinom u ono što najviše voli…
Pa joj pojure suze niz lice istom brzinom kojim pojuri skupljati medu i lutke, gomilajući ih u rukama i nježno ih pritišćući na sebe… Nježno i pažljivo izravna plavi jastuk koji se među tisućama takvih prepoznaje po posebnom mirisu… onog najdubljeg pripadanja…
'Oprosti, oprosti' – plače malena djevojčica lica priljubljenog uz medin obraz, 'Oprosti, oprosti' – šapće malena djevojčica u meki jastuk jecajući… a on… po tko zna koji put šutke upija njene suze.
Bijes je minuo. Samo gomila razbacanih igračaka ostaje ležati na podu. Ona ih promatra, glave naslonjene na jastuk. Ništa od toga nije važno. Ta gomila ne posjeduje dušu. Ona sluša, pažljivo i plaho kako kuca tiho srce iza jastučnice, sakriveno negdje u gomili perja: tu-sam-tu-sam-tu-sam.
++++++++++
Post je objavljen 16.10.2010. u 04:12 sati.