Loša sam kad je u pitanju postavljanje oznake 'definitivno'. Baš sam nekako… loša. Kao da ne posjedujem dovoljno snage da posegnem za teškim i oštrim mačem unutar sebe, zamahnem i presiječem; pretvorim u teško ili ne –sastavljivo; da donesem čvrstu odluku bez naknadnog kolebanja. Čini mi se da sam većinom osuđena na te nemire: vrijeme koje naoko posjedujem postaje iskričavo, neupotrebljivo, podređeno odgođenoj odluci. Sve se više odaljujem od smislenosti. Moja ljutnja spram mene same postaje sve izraženija. Nezadovoljstvo se vješto penje na svojoj ljestvici… gubim bitku sa vlastitom dosljednošću, sa slikom koju nosim o sebi, sa iskrenošću…
Teško siječem. Jer uvijek pomislim… ma, tko sam ja da prosuđujem? Ja, iz svoje perspektive sigurno ne mogu sagledati sve razloge… iako je tamno, i ne vidi se… iako zvijezde sjaju… možda to ipak nije noć?
Teško siječem jer se bojim gubitka onoga što bi moglo doći a ja mu, prije vremena, oduzmem mogućnost bivanja. Bojim se da si ne uskočim u usta. Bojim se da zbog vlastite impulzivnosti ne platim kaznu nedostižnosti. I da promatram… kako se moj život, tako izmišljeno lijep… odvija bez mene.
Teško izglasavam to 'definitivno'. Jer se bojim da ne povrijedim. Koliko sebe, toliko možda i to neko potpuno nevino biće kojem nisam omogućila slobodu bivanja, prihvaćanja, bez poriva da mijenjam… Presijecanjem kao da doživljavam poraz prethodnih odluka… i tu sam možda borac a možda tek kukavica…
Pa ipak… kada presiječem… to često onda činim zauvijek… gotovo umrtvljena dokazima o ispravnosti te odluke.
+++++++
Tuga kao okus iznevjerenih očekivanja. Tuga kao kazna. Tuga kao… odgojna metoda Stvaraoca prema pohlepnom biću koje se drznulo poželjeti, pokušati prisvojiti, posjedovati, zadržati… u uređenom sistemu bez mogućnosti posjedovanja, bez opipljivosti namjera, bez prisege na trajanje, smjer, sadržaj…
Tuga i sreća. Neugoda i ugoda. U laboratoriju života svi nosimo bijeli krzneni pokrov, crvene oči i ogoljele repove. Upravljani srećom i tugom gradimo iskustvo upitne primjenjivosti. Svrha nam, kao što to obično biva, nije poznata.
Poželjeti, ponadati se, pokušati prisvojiti, zakupiti trajanje u nebeskom rasporedu. Očekivati. I još jednom bol. Pa bol. Iz gomila poslaganih kaveza u kolone i stupce dopire prodorna matrica cijuka. Nesnosna bolna buka.
I možda tek jedan. I možda tek jednom. Poželi. Ponada se. Pokuša prisvojiti. Očekuje. I umjesto bolnog cijuka kao iskrenje svjetlosti snažne kemijske reakcije odjekne smijeh: Sreća.
I tako nastaje nada. Ubačeni stimulans za nastavak pustolovine: Možda…jednom. Možda jednom i ja. Možda jednom i ja, unatoč boli… Možda jednom i ja unatoč boli osjetim kako izgleda ta sreća. Jer… Kada dodirne sreća, tuga postaje otopljeni led. Rupa u obliku stošca: mjesto gdje se bolno zabijao u tkivo postaje stanište sreće. I tuga postaje komprimirani protok vremena u kojem smo učili sreću učeći o boli: njen miris i okus. Njenu ludost i snagu. Njenu narav da oboji stvarnost. Tugu tada, začudno… tugu kao sjećanje na osjećaj… prigrlimo unutar sebe, prihvaćajući njenu ulogu klesara pukotina.
I opet... jednom kada sreća ishlapi a mjesto na kojem je bila započinje bolno zamrzavanje… neće biti čovjeka koje neće reći: dovraga -vrijedilo je!
I znam… znam da zbog sreće vrijedi tragati. Jer… znam kako izgleda iskrenje svjetlosti snažne kemijske reakcije. I smijeh.
+++++++
Kada otklonim sve iluzije da je to ljutnja ili bijes, inat, prkos, povreda ponosa, razočaranje ili tek neslaganje… ostaje mi da je, sasvim izvjesno u pozadini toga čista tuga.
Promatram se, izdigavši se iznad sebe, pokušavajući se i u ovoj situaciji jasnije i objektivnije sagledati. Tko sam? Jesam li tek neki psihološki eksperiment u kojem, s druge strane zatamnjenog stakla, ispitivač pokušava doznati kako se ponaša čovjek koji ne može povjerovati kako je doista izignoriran unatoč svim jasnim naznakama? Ili možda zaboravljeni ispitanik koji strpljivo doziva, a grupa znanstvenika je već odavno napustila zdanje?
Ne znam. Imam tako, ponekad osjećaj da život pokreće svoje silne kotače dok oni ne uhvate zamah a onda zastaje, usporava… kao da se život odvija na rate, s prekidima kontinuiteta. Možda su to tek prividi zbog pomaka perspektive… tko bi znao…
Koliko jako i koliko dugo čovjek može davati sebe bez vidljivog pomaka? Koliko vremena treba proći bez rezultata? Kada je onaj tren u kojem se odustaje? Kada počinje onaj tren produženog vremena kada se počinjemo ubrajati u kategoriju Jadnika? Koliko dugo vremena ostajemo, svojevoljno, u toj kategoriji… misleći kako će se dogoditi čudesan prevrat, kako će opetovanje promijeniti ćud i kako ćemo izaći iz tog mučnog perioda s osmjehom na licu… hoćemo, sigurno i hoćemo… ali ima toliko vrsta osmjeha, niti ne slutimo…
Ljubav… što je to? Jel' ona doista jednosmjerje? Jel' moguće živjeti ljubav samu po sebi, bez obzira na ponos, dostojanstvo, zdrav razum? Da li se, davati ljubav za ništa, kosi upravo sa zdravim razumom? U jednom trenutku takvu ljubav odlučujemo zauzdati - odabirući sebe. Koliko je uopće moguće prekinuti ljubav? Koliko je ljubav često tek sebična kategorija ma koliko šutjeli o tome?
Krivo sam postavljena od samog početka. Ja sam doista svim svojim srcem vjerovala u bajke. U davanje sebe u potpunosti bez predumišljaja i bez zadrške. U primanje. U svijest o važnosti poklonjenog. U odgovornost preuzimanja. U častan dogovor. U poštivanje. Vjerovala sam u reciprocitet odnosa među ljudima… o, kako mi loše sjeda ovaj perfekt… ignorirat ću ga i ovaj put.
I tako… u pozadini čista tuga. Baš tamo gdje se trebala toplo ugnijezditi – ljubav. Nismo djeca, nećemo plakati zbog toga, zar ne? Lijepo ćemo se vratiti nazad tamo gdje smo bili i ranije, ondje duboko unutar sebe… i promatrati svijet kako prolazi. I ne, nećemo gubiti nadu. I ne, nećemo iz straha od boli ukrasti mogućnost nekome tko naiđe da nam dokaže kako nismo bili u pravu... I ne, nećemo prestati vjerovati u čuda. Izračuni vjerojatnosti su ionako vrijednosti koje žive svoje živote tek negdje na papiru.
++++++++++
Post je objavljen 16.10.2010. u 04:24 sati.