Pokušaj,pa tišina...Misli su isparile...
1,2,3,4,5........10.....
Ajmo opet pokusati..uvuci se duboko u pore ,u srz ....i opet ja u mnozini.Zaista gubim razum..Ma to je samo Zima.....tjesim se...
1
2
3
4
5... u krug...
Tri puta sam brisala riječi. Nisu to bile riječi koje sam htjela. Kako je lako… Stisnuti Del, obrisati riječ, zaboraviti ju, nikada nije niti postojala. Papir ispred mene je opet čist i spreman za neke nove početke… A kako bi bilo moći stisnuti Del u svojoj glavi? Očistiti, ali zaista moći očistiti sve ono što nikada i nismo htjeli nositi sa sobom… ostaviti zauvijek neke intimne stvari tako lako kao kad odložiš na kolodvoru kofere, moći zauvijek ostaviti pretešku prtljagu za to kratko putovanje… Nekad pomislim kako moraju postojati jer stvaraju riznicu iskustva… No, da li iskustvo imalo vrijedi? Da li postoje na nekoj krivulji vremena dva potpuno ista događaja,neki potpuno isti ljudi, iste okolnosti… Pa čak i ako postoje… Kolika je zapravo naša moć da se, zahvaljujući iskustvu, odupremo samima sebi, onom unutrašnjem osjećaju koji diktira naše postojanje? Da li si lažem da sam nakon svega jača jer ipak svakim slamanjem postajem sve krhkija… Ne bi li bilo dobro kad bi smo ipak imali, sasvim malu tipku na našoj mentalnoj tastaturi s opcijom Delete?
Rastavljam kockice sebe, ostavljam te dijelove na raznim stranama a u ovim redovima pokušavam doprijeti do sebe, sačuvati se, sagraditi se iznova. Trebam taj mir, maleni dragocjeni sat jednoga dana… i odbijam osjećati kao da nekome kradem to vrijeme, kao da ga ne zaslužujem… uzimam to vrijeme kako bih ga mogla dati. Maksimum sebe mogu dati jedino iz izgrađene sebe, ne iz ostataka, iz ruševina, iz krhkosti… a ovdje mogu biti sve to.
Napisala sam par nespretnih riječi. I kad zvuči sve ovako zbrčkano i kad nema smisla… neću pokleknuti pa stisnuti magičnu tipku. Valjda ipak nisam taj tip za brisanje…
Post je objavljen 28.10.2010. u 00:31 sati.