Pokušaj,pa tišina...Misli su isparile...
1,2,3,4,5........10.....
Ajmo opet pokusati..uvuci se duboko u pore ,u srz ....i opet ja u mnozini.Zaista gubim razum..Ma to je samo Zima.....tjesim se...
1
2
3
4
5... u krug...
Tri puta sam brisala riječi. Nisu to bile riječi koje sam htjela. Kako je lako… Stisnuti Del, obrisati riječ, zaboraviti ju, nikada nije niti postojala. Papir ispred mene je opet čist i spreman za neke nove početke… A kako bi bilo moći stisnuti Del u svojoj glavi? Očistiti, ali zaista moći očistiti sve ono što nikada i nismo htjeli nositi sa sobom… ostaviti zauvijek neke intimne stvari tako lako kao kad odložiš na kolodvoru kofere, moći zauvijek ostaviti pretešku prtljagu za to kratko putovanje… Nekad pomislim kako moraju postojati jer stvaraju riznicu iskustva… No, da li iskustvo imalo vrijedi? Da li postoje na nekoj krivulji vremena dva potpuno ista događaja,neki potpuno isti ljudi, iste okolnosti… Pa čak i ako postoje… Kolika je zapravo naša moć da se, zahvaljujući iskustvu, odupremo samima sebi, onom unutrašnjem osjećaju koji diktira naše postojanje? Da li si lažem da sam nakon svega jača jer ipak svakim slamanjem postajem sve krhkija… Ne bi li bilo dobro kad bi smo ipak imali, sasvim malu tipku na našoj mentalnoj tastaturi s opcijom Delete?
Rastavljam kockice sebe, ostavljam te dijelove na raznim stranama a u ovim redovima pokušavam doprijeti do sebe, sačuvati se, sagraditi se iznova. Trebam taj mir, maleni dragocjeni sat jednoga dana… i odbijam osjećati kao da nekome kradem to vrijeme, kao da ga ne zaslužujem… uzimam to vrijeme kako bih ga mogla dati. Maksimum sebe mogu dati jedino iz izgrađene sebe, ne iz ostataka, iz ruševina, iz krhkosti… a ovdje mogu biti sve to.
Napisala sam par nespretnih riječi. I kad zvuči sve ovako zbrčkano i kad nema smisla… neću pokleknuti pa stisnuti magičnu tipku. Valjda ipak nisam taj tip za brisanje…
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.